Archive 81: zabavna okultna found-footage horor misterija

Fenomen podcasta u posljednjih je pola desetljeća narastao do neslućenih razmjera. Osobno ih pratim nekoliko, ali uglavnom se radi o sportskodruštvenim temama koje nisu prethodno skriptirane. Podcast Archive 81 imao je napisani scenarij i više je sličio radio-drami koja se proteže kroz tri sezone i ukupno trideset i pet epizoda. Idejni začetnici Daniel Powell i Marc Sollinger očito su osmislili dovoljno intrigantnu priču koja je nagnala Netflix da otkupi prava podcasta i iz njega razvije seriju. Ne čudi da su Sollinger i Powell kao glavnu inspiraciju naveli najutjecajniju radiodramu u povijesti, War of the Worlds Orsona Wellesa.

Radnja isprva prati simpatičnog Dana Turnera, konzervatora i restauratora starih video vrpci, u čije je cipele uskočio prilično nepoznati glumac Mamoudou Athie. U prve dvije-tri epizode sam imao dojam da se Athie ne snalazi baš najbolje u ovoj ulozi i njegov stil glume me je povremeno izbacivao iz kolosjeka radnje. Međutim, kako je serija odmicala, tako su i njegove performanse djelovale uvjerljivije te je do kraja Dan bio lik za kojeg je zaista lako navijati.

Dan je vedar, ali prilično usamljen lik kojeg njegov posao – beskrajni sati pregledavanja starih vrpci koje treba obnoviti i prebaciti u digitalni format, čini još usamljenijim. Jedini pravi prijatelj mu je Mark (Matt McGorry) koji vodi opskurni podcast i Danu služi kao oslonac, ali i pomoć u svemu što mu se događa. Iako serija nekoliko puta svjesno baca sjenu sumnje na Markovu iskrenost i potporu prema Danu, drago mi je da je njihovo prijateljstvo ostalo neokaljano do kraja prve sezone.

Dana pronalazi bogati biznismen Virgil Davenport (Martin Donovan) i nudi mu delikatan posao restauriranja ogromne količine vrpci za što će ga platiti omanje bogatstvo. Dan na internetu ne može pronaći ništa konkretno o svom novom potencijalnom poslodavcu tako da se dojam nepovjerljivosti i sumnjičavosti prema Virgilu utoliko povećava. Kada Virgil upozna Dana s lokacijom gdje bi se taj posao trebao obavljati, po prvi puta naslućujemo atmosferu horora koja predstoji. Osamljena, izolirana, pomalo zapuštena i neobična vila modernog dizajna poprište je većeg dijela radnje iz Danove perspektive. Kuća, očekivano, krije i neke tajne, a Dan nije tako sam kao što se na početku čini. Indikativno je da Virgil odmah u startu nudi medicinsku i psihološku pomoć ukoliko nešto od toga Danu zatreba.

Kada se Dan prihvati posla pregledavanja vrpci, vrlo brzo se zapali za intrigantnu priču Melody Pendras (Dina Shihabi). Kasete na kojima je Melody snimala svoju potragu za majkom koja je započela u zgradi The Visser pripadaju razdoblju devedesetih. Vjerno dočaran vremenski period pospješio je zanimljivost misterija koji se raspliće pred očima gledatelja. Čas prikazivano kroz Melodyjinu video kameru, čas snimljeno na standardan način, kako je serija odmicala, tako se i hand-held metoda snimanja količinski umanjila. Iako je ostalo pitanje zašto su taj element uopće koristili ako nije korišten do kraja. Ispočetka je bilo važno da mi kao gledatelji vidimo isto ono što Dan vidi na vrpcama odnosno da se uvijek vidi da je netko zaista snimao ono čemu je Melody svjedočila. Međutim, povremeno je teško opravdati nečije snimanje naizgled nebitnih događaja pa smo kasnije ipak viđali scene koje Dan preko pregledanih vrpci nikako nije mogao.

Iz tih razloga prva polovica sezone je dojmljivija i napetija od raspleta i samog zaključka. U prvih par epizoda stječe se dojam horor filma B-produkcije iz devedesetih, s relativno nepoznatim licima, ali uvjerljivo napetih i zastrašujućih zapleta. Pregledavanje snimaka nerijetko je isprekidano jezivim trenucima koji su oplemenjeni snažnom glazbenom podlogom. Danova snimka se povremeno naglo ugasi, a relfeksija u ekranu nije njegova. Na mjestima gdje je vrpca oštećena i na ekranima je vidljiv samo šum, a povremeno se čini da se razaznaju čudni likovi. Sve dok nisam bio siguran postoji li išta u ekranu, iza tog šuma, serija je bila efikasno zastrašujuća, ali čim je jasno objelodanjeno o čemu se točno radi, faktor straha bio je barem upola manji.

Kroz veći dio serije osjeća se snažna vibra filmova kao što su Paranormal Activity (2007.) i Blair Witch Project (1999.) te pomalo i Netflixove njemačke serije Dark. Epizoda u kojoj se radnja vratila desetljećima u prošlost možda je i najslabija. Ne samo da se bavila likovima koje prvi puta vidimo i zbog toga mi nije bilo stalo do njih već sami događaji nisu previše interesantni. Kasnije se sve zgodno povezalo u smisleniju cjelinu, ali svejedno je to epizoda koja mi je najmanje držala pažnju.

Serija uspijeva uspješno ispreplesti Danovu i Melodyjinu sudbinu te ih na neki način spojiti kao suučesnike u razotkrivanju okultnih i nadnaravnih događaja koji su svoju jezgru imali u Visser zgradi. Požar koji je progutao The Visser i požar u kojemu su Danovi roditelji poginuli na neobičan način čine poveznicu između njih dvoje. Vještičarenje, demoni, kultovi, nadnaravna bića koja su stigla iz svemira, putovanje kroz dimenzije stvarnosti, teorije zavjere i ritualna žrtvovanja samo su neki dijelovi Archive 81. Iako možda zvuči kao velik broj različitih horor elemenata, serija nije ostavila dojam da je zagrizla više nego može prožvakati.

Međutim, ono što moram istaknuti kao veliku manu koja mi je bacila sjenu na cijelu sezonu je sam završetak. Ne samo da nismo dobili zadovoljavajuće objašnjenje svega što se gradilo već je poprilično nejasno što se točno dogodilo na samome kraju. I prije toga je bilo prilično zahtjevno pratiti sve poveznice između tri razdvojene vremenske linije, ali sam se nadao barem nešto jasnijem i konkretnijem raspletu. Ponovno je prevladala potreba da se ostavi mogućnost sljedeće sezone za koju sada znamo da je nećemo dobiti. Rebecca Sonnenshine, kreatorica serije, izjavila je kako je priča predviđena za nekoliko sezona i s te strane mi je nešto otvoreniji kraj razumljiv, ali rastući broj pitanja u zaključku mora biti do određene mjere odgovoren i mora postojati osjećaj pravednog omjera uloženo – dobiveno što na žalost prva sezona u velikoj mjeri ne čini.

Archive 81 je dobra serija. Njezine vrline nadilaze određene probleme i vjerujem da bi nam buduće sezone donijele još mnogo zadovoljstava da je do njih došlo. Uvijek sam smatrao handheld i found-footage podžanr filmova posebno zastrašujućim, kao da takav princip snimanja daje dodatnu dimenziju realnosti. Prvi put sam se s tim susreo kao dijete u jednoj epizodi X-Filesa i zauvijek mi se urezala u pamćenje. Kasnije sam otkrio da se radi o epizodi X-Cops u sedmoj sezoni te kultne i bezvremenske serije. Vjerujem da je ona jedan od glavnih utjecaja na čitavi trend uradaka koji su se “poslužili” ovom tehnikom i ostvarili velike uspjehe unutar horor žanra.

Usputne opservacije:

• primijetio sam da je izuzetno važno da se serija gleda “u jednom dahu”. Gubi se na određenoj težini i povezanosti priče ako se rade veliki razmaci između gledanja epizoda
• segmenti video snimaka iz vijesti s nekog od TV-programa u originalnom “kockastom” omjeru slike s prekidima i šumovima oštećene video vrpce podsjećaju na minula vremena VHS-a i sasvim drugačijeg poimanja televizijskog programa
• inkantacija od The Vos Societyja koju nekoliko puta čujemo zvuči propisno jezivo – podsjetila me na uvrnuto ujednačenu melodiju roja muha
• Kaelego nije osobito zastrašujuć niti su njegove namjere pretjerano zlokobne – čini se da je jednostavno usamljen
• Odluke pojedinih likova su u nekim trenucima baš frustrirajuće što je nažalost postalo uobičajeno u horor žanru
• Nagradu za najjeziviju izvedbu dodjeljujem Kristin Griffith koja tumači Cassandru i čim se pojavi jasno je da predstavlja opasnost. Na drugom mjestu moram istaknuti Evana Jonigkeita kao Samuela koji je uspio biti istovremeno šarmantan, a odmah potom i zastrašujuć