Arcane: 2. sezona Netflixove serije je prekrasno nesavršena

Kada je Arcane najavljen, svijet gaminga, animacije i ljubitelja žanra kolektivno je podignuo svoje figurativne obrve, a onda ih, bez prevelikih očekivanja, kolektivno spustio. Stara je to priča, svi se ponadamo da novi ekranizirani projekt temeljen na videoigri može biti dobar, uspješan i zanimljiv, ali duša nam često proplače nakon učestalih aljkavih pokušaja.

Nije lako ekranizirati igru, osobito igru s loreom kao što je onaj igre League of Legends. Nezahvalna je to rabota, ali imamo osjećaj da pomalo nedostaje da se netko zaista i potrudi.

Kreativni tim dobio je od Riot Gamesa prilično slobodne ruke: stvoriti priču iz pregršti likova i okruženja videoigre League of Legends, a pritom ne biti opterećen direktnim prenošenjem događaja igre ili njezine mehanike. Odluka koja može završiti ili jako loše ili izuzetno dobro.

A s obzirom na ogroman budžet koji je stajao iza ove serije i značajan uspjeh prve sezone (koji je ponovno podignuo obrve, ali i razjapio pokoja usta), mnoge gledatelje zatekla je najava da će serija ipak trajati samo dvije sezone i niti sezonu više.

I dok je prva sezona opravdala povjerenje, rezultati druge sezone otkrivaju zamke ovakvog ograničenja.

Previše priče za premalo vremena

Arcane je serija koja se ističe inovativnošću, ali je druga sezona pokazala da prevelika količina materijala može biti dvosjekli mač. Priča je toliko bogata, i toliko velika, a narativni skokovi i preokreti toliko česti, čak i repetitivni, da često ostavljaju dojam preopterećenja.

Naravno, nije to bez razloga. Ovaj preobilni narativ ima i jednu neosporivu prednost: serija gotovo zahtjeva ponovno gledanje. Iako je to nešto što savršeno pogoduje Netflixovom modelu, osjećaj ponovnog istraživanja i dublje analize priče nagrađujući je i za nas koji gledamo.

Ipak, svaki čin druge sezone mogao je lako funkcionirati kao zasebna sezona. Tempo je ubrzan do te mjere da sam kao gledateljica nerijetko morala provjeriti nisam li slučajno preskočila neku epizodu, a takva frustracija prilikom gledanja nije dobrodošla.

Elementi koji spašavaju situaciju

Srećom, Arcane ima niz aduta koji ublažavaju te probleme. Vizualni stil i animacija ostavljaju bez daha; ovo nije samo tehnički spektakl već i umjetničko remek-djelo. Glazba, čvrsto povezana s emocijama likova i ritmom radnje, stvara epsku atmosferu.

Podjela sezone u tri čina omogućuje određenu strukturu, a izvanredne glumačke izvedbe dodatno približavaju složene likove publici, te likovi postaju nositelji kvalitete cijele serije, nešto što očekujemo u najboljim pričama.

Scenarij briljira u trenucima kada se fokusira na međuljudske odnose i likove, a ni ljubitelji filozofije neće ostati zakinuti.

Ono što Arcane čini posebnom serijom jest činjenica da se svi ti impresivni aspekti spajaju u priču koja je istovremeno epska i intimna. Velika i mala. Serija istražuje makro i mikro razine sukoba: političke borbe i revoluciju, ali i obiteljske veze, izdaju i ljubav.

Srce serije

U jezgri Arcanea su likovi i njihovi odnosi. Svaki od njih nosi teret reda i kaosa, težinu osobnih odluka, sukob ljudske naravi i nastojanja da pronađu – smisao. To je priča o lojalnosti koja nije slijepa i unaprijed određena, ona nije “lawful“, već dolazi iz mjesta ljubavi, povezanosti i krajnje osobnih odluka koje nikad nisu crno-bijele.

I ništa manje važno, poruka serije o obitelji duboko odjekuje; obitelj koja nije nužno definirana krvlju, nego i izborima.

Unatoč svim svojim manama, druga sezona uspijeva donijeti emocionalno zadovoljstvo. U bojama, akcijskim scenama, glazbi i tankoćutnom scenariju, skriva se jednostavna, ali snažna poruka: svijet je kaotičan i smisao nije uvijek lako pronaći, ali u međuljudskim vezama leži snaga koja može spasiti svijet.

Zaključak

Arcane nije savršen, ali je bez sumnje među najboljim animiranim serijama napravljenim do sada, s potencijalom da promijeni i sam žanr. Već čujemo kako će svako malo iskakati serijali najavljivani kao “novi Arcane”.

Osjećaji koji ostaju nakon proživljenih dviju sezona debelo su utjecajniji od analize nedostataka; serija nas podsjeća da su ljubav, povezanost i odanost ono što daje smisao našem kaotičnom postojanju. One su red u ovom suludom kaosu, i predivan kaos u (pre)uredno posloženim ljudskim nastojanjima.

Korak dalje, priča istražuje samu prirodu savršenstva te se zbog toga gore spomenute nesavršenosti čine gotovo namjernima, a time i slađima i manje važnima. Savršeno uglancan Arcane išao bi protiv načela vlastite priče.

Na kraju, jedno upozorenje: ovo nije serija koja se samo pogleda, ona se proživljava i zahtjeva suludi emotivni angažman.

Nimalo loše za jednu animiranu seriju temeljenu na “blesavoj” videoigri.