Annihilation – put u središte raka

Annihilation je film koji je istodobno vrlo lako i vrlo teško opisati. No pokušajmo.

Krenimo s premisom. Lena (Natalie Portman – Star Wars prequel trilogija) je znanstvenica čiji se muž, vojni specijalac Kane (Oscar Isaacs – nova Star Wars trilogija), neobjašnjivo vraća nakon što je bio odsutan u tajnoj misiji preko godinu dana. Ubrzo potom, oboje se nađu zatočeni u tajnoj vojnoj bazi nedaleko Zone X – divljine u kojoj je prije par godina pao meteor i uzrokovao čitav niz tajanstvenih i neobjašnjenih fenomena. Iako su prethodne ekspedicije u Zonu nestale bez traga, doktorica Ventress (Jennifer Jason Leigh – nominirana za Oskara za ulogu u vesternu Hateful Eight Quentina Tarantina) planira doseći svjetionik u centru Zone zajedno s fizičarkom Josie (Tessa Thompson – Thor: Ragnarok, serija Westworld), medicinskom sestrom Anyom (Gina Rodriguez – Deepwater Horizon, serija Jane the Virgin) i geologinjom Cass (Tuva Novotny – Stratosphere Girl). Lena im se pridružuje u nadi kako će time pomoći i sebi i svome mužu.

Toliko o radnji. Naime, ovaj bi znanstvenofantastični horor bilo i previše lako pokvariti opisivanjem toga što ekspedicija pronađe u Zoni X kao i time što tamo pronađe njih. A onda opet, puki opis radnje vam zapravo ne govori ništa o ovom filmu. Jer, Annihilation je prije svega film atmosfere koji nam prenosi emocije i poruke bez riječi, kombinirajući režiju, montažu, glazbu i glumačke izvedbe kako bi nam dočarao tjeskobu i jezivost jednog nemogućeg mjesta. S godinama sam zavolio takve filmove u čijim se slikama i zvukovima mogu izgubiti do te mjere da vrijeme prestaje teći normalnom brzinom.

Granica Zone X energetsko je polje nalik golemom mjehuru od sapunice čije se boje hipnotički prelijevaju na suncu. U divljini unutar Zone, puzavice i šikara su u samo par godina progutale sve znakove civilizacije. Posvuda buja cvijeće i lišajevi čija je skoro pa nemoguća šarenost u oštrom kontrastu spram blijedog zelenila šume i sivila napuštenih zgrada. Annihilation pritom namjerno miješa radnju u sadašnjosti sa sjećanjima glavne junakinje kako bi publici dočarao vremensku dezorijentiranost likova kojima, nakon ulaska u Zonu, neobjašnjivo nedostaju sjećanja na čitave dane ekspedicije. Muzika skladatelja Bena Salisburya i Geoffa Barrowa pak podcrtava neprirodnost Zone: dok na početku filma prevladavaju lagane melodije na gitari, kroz film soundtrack sve više preuzimaju neugodni elektronski zvukovi.

Iako je u pitanju znanstveno-fantastični horor, Annihilation je uz to i melankolična, humana meditacija o životu i gubitku. Misteriozno energetsko polje Zone ne refraktira samo svijetlost i elektronske signale, već i unutarnju bol likova koji redom – kao i svi mi uostalom – nose sa sobom teret privatnih strahova i životnih razočaranja. To je prije svega vidljivo u liku Lene iz čije perspektive promatramo radnju. Dok istražuju naizgled idiličan krajolik, protagonistice se suočavaju sa svojim osobnim traumama i slabostima… Uz pokoje čudovište, za dobru mjeru.

Pritom nam film implicitno nameće ideju Zone kao alegorije za rak. Zona je smrtonosna ali iza nje nema jasne svrhe ili zle namjere već samo zastrašujuće podivljali biološki procesi koji uzrokuju beskonačne deformacije. Probijajući se ka svjetioniku u centru Zone, ekspedicija tako putuje u središte raka koji proždire sve pred sobom, mutirajući biljni i životinjski svijet dok se polako ali sigurno širi površinom planeta. Time Annihilation dotiče kozmički užas iz priča H. P. Lovecrafta kod kojeg čak i tako užasna katastrofa kao što je uništenje čitave inteligentne vrste biva lišeno ikakvog smisla, ostajući neprimijećeno u crnom beskraju svemira.

Annihilation je ekranizacija prvog romana u Southern Reach trilogiji američkog pisca Jeffa VanderMeera. Otkrio sam ga kroz njegovu zbirku priča City of Saints and Madmen u kojoj, slično ovom filmu, misteriozna neljudska prisutnost kroz gljive, lišajeve, spore i bolesti polako ali sigurno uništava umove i tijela ljudi koji su sagradili grad na zabranjenom mjestu usred džungle.

Ekranizaciju pak potpisuje engleski redatelj i scenarist Alex Garland koji se proslavio koncem 1990ih romanom The Beach. Hvaljeni redatelj Danny Boyle ekranizirao je roman 2000. godine a Garland i Boyle su kasnije surađivali na znanstvenofantastičnim hororima 28 Days Later (2002.) i Sunshine (2007.). Alex Garland je 2012. napisao scenarij za znanstvenofantastični akcijski film Dredd, drugu ekranizaciju istoimenog stripa (o prvoj ne pričamo) iz kultnog britanskog strip magazina 2000 A.D. 2015. uslijedio je Garlandov redateljski prvijenac, kubrikovski znanstvenofantastični triler Ex Machina, u kojem se kroz znanstvenofantastičnu verziju priče o Modrobradom preispituje odnos ljudi i tehnologije, muškaraca i žena te granice umjetne inteligencije.

Loši horor filmovi prečesto upadaju u mizantropiju predstavljajući nam protagoniste toliko nesposobne i antipatične da se veselimo njihovoj propasti. Annihilation uspješno zaobilazi tu zamku: Zona koju likovi istražuju možda i ne mari za njih, no njihove su traume i tjeskobe tužno ljudske. Rekao bih kako je Annihilation bio ugodno iznenađenje, no Garlandova je ekranizacija VanderMeerovog romana u potpunosti ispunila moja (visoka) očekivanja. Annihilation je fascinantan i upečatljiv film. Vjerujem kako nije za svakoga – igrao je isključivo u američkim kinima a i to samo par tjedana – no on to niti ne mora biti.