Početkom ljeta pročitala sam, za sada, najdraži naslov ove godine. Radi se o romanu Ja se ne bojim, apsolutnom remek-djelu talijanskog virtuoza Niccole Ammanitija. I tada sam si rekla da je to tek početak. Pročitat ću sve što je napisao. Nisam dugo čekala i u rukama mi se našla Anna, još jedna ozbiljna priča s djecom u samom centru događaja. I još jednom je u meni uspio izazvati onaj osjećaj tjeskobe i nelagode kojim tako dobro upravlja.
Anna je djevojčica na koju je palo breme cijelog svijeta. Anna je djevojčica koja živi u distopijskoj sadašnjosti i budućnosti, na Siciliji, najvećem talijanskom otoku. Ona nije jedina koja se našla u situaciji koju rijetko koja osoba uopće može zamisliti. Sva su djeca u istoj nevolji. Naime, Siciliju je poharao strašan virus koji je odnio živote svih odraslih. Djeca su puštena na milost i nemilost gradova bez vode i struje. Nestašica hrane je ogromna, a neznanje je ono čega se svi najviše moraju bojati. Ali nada postoji. Oni ne znaju radi li se o cijeloj Italiji i žive li negdje Veliki, oni o kojima se toliko priča naokolo, ali nitko ih nije vidio. Anna je upoznata s “pravilima ponašanja” i započinje svoje putovanje, s najvećim zadatkom, spasiti sebe i svoga mlađeg brata.
“I vas dvoje se morate voljeti, pomagati si i nikad ne smijete napustiti jedno drugo. Vi ste brat i sestra.”
Nije dovoljna sama tematika ovog romana da nam prikaže svu grozotu koja je zadesila čovječanstvo. Ammanitiju nije bilo dosta prikazati nam preživljavanje desetogodišnjaka u okrutnom svijetu bez odraslih, u svijetu u kojem ne postoje pravila i nitko više nikoga ne sluša. Ammaniti je otišao korak dalje i prikazao dobar dio prošlosti u kojoj nas suočava s tugom i strahom roditelja za svoju djecu. Odrasli znaju da umiru. Oni znaju da njihova djeca ostaju iza njih. I nemoćni su. I to para srce.
Stilski me Ammaniti još jednom oduševio. Jednostavnost kojom piše o toliko teškim temama zadivljuje. Lakoća kojom se njegove riječi čitaju pomalo i zastrašuje, posebno jer se radi o nečemu nimalo trivijalnom. Što kad djeca moraju naglo odrasti? Kad više nemaju djetinjstvo? Što kad ih, osim roditelja, napuste i oni malo stariji od njih, a i dalje djeca? Anna je suočena s nezamislivim, ali uspjeva. Jer je takvog karaktera. Čvrsta, pomalo bahata i odlučna. Ali nisu takvi svi i tko zna kako bi se u stvarnoj situaciji koje dijete snašlo. I zato je ova distopija iznimno tužna i ljuti. Ljuti jer smo svjesni da se takve stvari mogu dogoditi, a nažalost slične se već i događaju. Ljuti jer nema objašnjenja, a treba ga biti.
Za razliku od romana Ja se ne bojim, Anna nam nudi tu nekakvu svjetlu stranu, nadu da postoji sretniji završetak, da možda nije sve toliko sivo kakvim se čini. Možda djeca neće zauvijek ostati prepuštena sama sebi, možda se neće razboljeti kad uđu u tinejdžerske godine. Ammaniti ostavlja jedno veliko možda, otvoreni kraj koji si svaki čitatelj može predočiti na svoj način.
Ovaj je roman izvrsna studija dječje psihologije i razmišljanja. Mijenja li nas okolina? Koliko ljudska priroda utječe na naše ponašanje i naša djela? Koliko jaki moraju biti vanjski utjecaji da netko prije, a netko kasnije popusti? Da se netko ne snađe ni nakon dužeg vremena, a drugi su spremni na samom početku? Mnogo pitanja, različiti odgovori. Ammaniti samo otvara teme o kojima bi se unedogled moglo razglabati. I to čini bolno dobro.
“Na kraju nije važno koliko je život dug, nego kako ga proživiš. Ako dobro proživiš čitav život, kratak vrijedi koliko i dug. Zar ne?”
Ubrzo bi trebala stići i ekranizacija u obliku serije, čije se režije uhvatio sam Ammaniti. Bit će zanimljivo vidjeti kako je pisac zamislio svoje djelo u jednom potpuno drugačijem obliku.