Američki bogovi i američki san

Uzbudljiva, svježa, raskošna, zapanjujuća i eksplicitna, Starzova serija American Gods nije za svakoga, ali je svakako jedinstvena. Ona je umjetnost jednako koliko je i zabava.

American Gods je jedna od rijetkih ekranizacija za koju mirne duše mogu reći da mi je bolja od svog književnog predloška. A to pišem kao netko kome na policama stoji dobar dio opusa Neila Gaimana.

Protagonist American Gods je Shadow Moon, kriminalac koji je upravo odležao trogodišnju zatvorsku kaznu. Shadow postaje tjelohranitelj misterioznog prevaranta gospodina Wednesdaya koji skuplja saveznike u nadolazećem ratu starih mitoloških bogova i tehnoloških bogova novog tisućljeća. Gaiman se poigrava s drevnim bogovima prikazujući ih kao imigrante koji u suvremenoj Americi preživljavaju kao pogrebnici, prevaranti, krojači i taksisti. Nažalost, njegova knjiga pritom nije toliko roman koliko niz vinjeta povezanih pasivnim i bezličnim glavnim junakom. Nedugo nakon čitanja sam pomislio kako bi American Gods puno bolje funkcionirao kao zbirka priča… ili kao TV serija.

15 godina kasnije, Bryan Fuller i Michael Green uslišali su moje želje. Green je holivudski scenarist koji je pisao za mali (Heroes, Smallville) i veliki ekran (Logan, nadolazeći Blade Runner 2049). Fuller stoji iza kultnih serija kao što su Hannibal, Dead Like Me, Pushing Daisies i Wonderfalls. Njihova verzija American Gods – koja koristi i elemente iz Gaimanovog romana Ananasi Boys je mračna (i mračno duhovita) priča o Amerikancima i njihovom odnosu prema ambiciji, vjeri, imigraciji, oružju i samima sebi. Bogovi su pritom prikazani kao luđaci, lažljivci, silnici i/ili osvetnici koji milom ili silom nastoje povećati broj svojih vjernika o kojima ovisi njihova moć. Manjak radnje u seriji nije problem kao u romanu jer se autori poigravaju likovima i epizodama iz knjige proširujući ih ili dodajući nove.

Dok su moje reakcije na Gaimanov roman bile mlake, gledati ekranizaciju American Gods mi je bio poseban doživljaj. Produkcija serije je fantastična. Uvodna je špica predivan neonski kič koji odlično odražava ton serije. Iako CGI efekti nisu savršeni, jedna epizoda započinje animiranim prologom koji bi vrijedilo proširiti u samostalni animirani film. Najviše su me ipak impresionirali zvučni efekti: od likova koji trepću istodobno s pucketanjem gramofonske ploče koja svira u pozadini pa do visoko-tehnološke otmice koju prati zvuk letećih tanjura iz filma War of the Worlds iz 1953. godine.

Ian McShane briljira kao gospodin Wednesday. Uloga je to kilometrima daleko od karizmatičnog i brutalnog Ala Swearengena kojeg glumi u kultnoj western seriji Deadwood. No svima nama koji smo devedesetih pratili britansku seriju Lovejoy (u kojoj McShane ima glavnu ulogu) će njegov šarmantni švaler u American Gods biti itekako poznat. Kao Shadow Moon, Ricky Whittle je suočen s nezahvalnim izazovom: u priči u kojoj su svi ostali likovi braća Marx, on mora biti Zeppo. The straight guy. Neki obični tip. Surogat za publiku. S obzirom na to, Whittle jako dobro odrađuje svoju ulogu a njegov je Shadow rijetka normalna i humana osoba u svijetu bogova i čudovišta.

Općenito, ne mogu dovoljno pohvaliti glumce u seriji. Gillian Anderson kao boginja medija kombinira glumačku izvedbu i specijalne efekte. Orlando Jones kao afrički bog Anansi ima nevjerojatno moćan govor u drugoj epizodi koji mi je bolje preporučio seriju od bilo koje reklame. Emily Browning tumači Lauru Moon koja je istodobno femme fatale, pasivno-agresivna kujetina i tragični lik… sa supermoćima. Peter Stormare, Crispin Glover, Corbin Bernsen, Jeremy Davies, Pablo Schreiber… O svakom od njih bih imao što za napisati.

Spadam u gledatelje koje serije i filmovi mogu osvojiti stilom čak i ako im je sadržaj tanak. American Gods ima stila na bacanje. No stil može biti problem ako se iskrenost i emocije utope u nastojanju serije da ispadne kul. Naravno, ta je emocionalna distanca ovdje bar djelomično opravdana svojom temom. American Gods i nije serija o ljudskim bićima već priča o živućim personifikacijama naših nada, strasti i strahova.

U jednoj epizodi, gospodin Wednesday primjećuje kako su SAD jedina zemlja na svijetu koja se brine oko svog identiteta. Upravo to preispitivanje i čini Ameriku obećanom zemljom za sve bogove – stare i nove. Na tržištu ideja borba za vjernike je nemilosrdna i razotkriva bogove kao bića koja uglavnom nisu vrijedni te naklonosti. Američki bogovi pritom ne žele svoj komadić američkog sna. Oni žele postati američki san. Žudnja za bogatstvom, slavom, moći, znanjem, užitkom, osvetom ili prosvjetljenjem – sve te snove koje su nekoć utjelovljivali stari bogovi grčke, nordijske, egipatske ili koje već mitologije sada preotimaju novi bogovi medija, tehnologije i globalizacije.

No, gdje je u svemu tome običan čovjek? Shadow je kao lik najbliži publici. U drugoj polovici sezone počinju se razvijati odnosi i veze među likovima koji su me ugodno iznenadili jer prerastaju puke mehaničke potrebe radnje. Nadam se kako će American Gods nastaviti u tom smjeru sljedeće sezone. Nadam se kako će serija nadrasti potrebu da nas isključivo impresionira svojom kreativnošću i koncentrirati se na ono što je zbilja zanimljivo u njoj: priču o ljudima i bogovima koji, u borbi za ostvarenjem svojih snova, pretvaraju stvarnost u noćnu moru.