Alien: Savez, nastavak dostojan Prometeja

 

Kada je Ridley Scott najavio kako će režirati prequele svog klasičnog horora Osmi putnik, fanovi ove franšize bili su oduševljeni. U Prometeju su redatelj Ridley Scott i scenarist Damon Lindelof ambiciozno uveli nove elemente u Alien mitologiju. U njemu smo prvi put vidjeli vanzemaljske Inženjere i saznali kako je Xenomorph biološko oružje namijenjeno uništenju njihove prethodne kreacije – nas. Ima nešto moćno u priči o ljudima koji se upute u hladne dubine svemira kako bi susreli svoje tvorce i potom otkriju kako ih ovi mrze. Nažalost, kozmički horor u maniri H. P. Lovecrafta nije baš isplativa ideja za filmski spektakl, pa se Prometej dobrim dijelom sveo na klišeje B horora u kojima su likovi taman dovoljno glupi da film ne završi nakon pola sata masovnim bijegom.

Nakon što sam pogledao Alien: Savez, Prometej mi odjednom izgleda puno bolje.

Jedanaest godina nakon kraja Prometeja, kolonizacijski svemirski brod Covenant putuje prema planetu Origae-6 s par tisuća friško smrznutih kolonista. Nakon što brod slučajno pogodi udar nekakve zvjezdane eksplozije ili čega već, brodsko računalo i android Walter (uvijek odlični Michael Fassbender) silom prilika moraju probuditi posadu. Neki od njih pritom slučajno stradaju u požaru što bi bilo vrlo tužno da ih je publika imala vremena upoznati. U isti tren, Covenant slučajno primi poziv u pomoć s obližnjeg planeta koji je, iako savršen za kolonizaciju, slučajno promaknuo pažnji ranijih ekspedicija. Toliko puno slučajnosti u samo 20 minuta filma!

Mala grupa astronauta spusti se na misteriozni planet predvođeni kapetanom Oramom (Billy Crudup) i Dany Branson (Katherine Waterston koja pojavom kopira Sigourney Weaver u mjeri koja odaje koliko su autori nesigurni u vlastiti film). Svi su oduševljeni planetom koji je tmuran i mokar poput Zagreba zimi i Rijeke kroz čitavu godinu. Nitko od astronauta pritom ne nosi skafander, ali su zato svi naoružani jer prioriteti. S obzirom da meci ne ubijaju zlu crnu ljigotinu iz Prometeja, ova zarazi i mutira članove posade prije nego što kažete “chest burster”. I tu se negdje pojavi android David (Michael Fassbender, opet) kojeg smo zadnji put vidjeli kako s Dr. Elizabeth Shaw (Noomi Rapace) kreće na put prema planetu Inženjera.

I dok manji dio posade sumnja u Davidove motive, ostali su tu samo zato kako bi pogibali u scenama koje graniče s komičnim. Ni publici ni scenaristima nije stalo do tih likova. Dobar primjer toga je Covenantov pilot Tennessee Faris (Danny McBride) čija su glavna obilježja kaubojski šešir i spremnost da ugrozi živote dvije tisuće kolonista na brodu kako bi spasio pet ljudi na planetu. Pravi profesionalac, taj naš Tennessee! Tu su još i Žena, Druga Žena, Tip Bez Brade, Tip sa Bradom i Njegov Muž.

Michael Fassbender je daleko najbolji dio ovih prequela. Ima jedan lijepi dio Prometeja u kojem pratimo njegovog lika kako si krati vrijeme tijekom višegodišnjeg putovanja dok ljudska posada spava u kriogeničkim komorama. Gledajući ga, razmišljao sam kako bi čitav film mogao biti samo o tome kako David polako tone u ludilo od silne usamljenosti. A David jest lud, što i otkrijemo u filmu Alien: Savez. Istodobno Dr. Frankenstein i njegovo čudovište, David želi stvoriti novi život čime nastavlja svoje okrutne pokuse započete u prethodnom filmu.

Zapravo, maknemo li svemirske brodove i vanzemaljce, otkrivamo kako Alien: Savez vuče na gotičke horore. Znate kako to već ide u tim pričama: bježeći pred olujom, putnici namjernici nabasaju na ukletu palaču. Njezin jezivi vlasnik – obično ga glumi Vincent Price ili Boris Karloff – ih ljubazno ugosti, ali putnici krenu tajanstveno nestajati jedan po jedan. Ovdje je David taj jezivi domaćin čiji su ukleti dvorac ruševine čitave civilizacije. Vide se tu prsti scenarista Johna Logana čiju gotičku horor seriju Penny Dreadful jako, jako volim.

Ovoj mračnoj atmosferi pomaže i to što Alien: Savez izgleda odlično. Pritom ne mislim na CGI efekte – oni su danas posvuda – nego o stilu: Davidovom alkemičarskom laboratoriju, olujnom, neprijateljskom planetu i titanskim sivim ruševinama. Jedna je scena inspirirana slikom Otok mrtvih Arnolda Böcklina. Druga je groteskna parodija slike Ofelija Johna Everetta Millaisa. Skoro pa mi je žao što Alien: Savez nije fokusiran na istraživanje iščezle civilizacije. Ali onda opet, to je prigovor koji sam imao i na Prometeja. Uporno odbijam prihvatiti kako nikad neću dočekati ekranizaciju Lovecraftovih Planina ludila.

Alien: Savez je odličan primjer kreativne krize suvremenog Hollywooda koji kroz nastavke, prequele, rebootove i remakeove kopira klasike žanra i servira ih uz kozmetičke promjene. Alien franšiza je pritom vrlo nezahvalna za ovaj pristup jer je njezina formula toliko štura: imamo Xenomorpha, svemirske šljakere i Xenomorpha koji tamani svemirske šljakere. To je to. Dok je Prometej još imao nekih ambicija krenuti u novom smjeru, Alien: Savez pokušava fanovima dati ono što žele i usput omogućiti Scottu da zapliva u bazenu novaca kao Baja Patak. U kreativnom poslu u kojem se odudaranje od šprance kažnjava, ostaje nam uživati u vizualnom stilu redatelja ili potražiti zabavu drugdje.