Alegorija o magiji pripovjedanja i vjeri – recenzija filma Pijev život

Pijev život je alegorija, priča o snazi, moći i magiji pripovijedanja, onog koje vas natjera na razmišljanje, na djela, na promjenu vlastitih uvjerenja pod uvjetom da je dovoljno snažno (ponaosob i potpuno subjektivno definirano). Filmska je adaptacija istoimenog romana kanadskog pisca Yanna Martela koji je nastao autorovom potragom, kako sam kaže, “… za pričom s velim P“, za nečim što će mu usmjeriti život.

Knjiga koja je osvojila Bookerovu nagradu slovila je kao još jedna koju je nemoguće pretočiti u film, a ispada da je redatelj Ang Lee uz pomoć scenarista Davida Mageeja posao odradio bez većeg napora. Srž romana je iščupana i digitalnom magijom sasvim solidno oživljena na velikom platnu. Poruka (knjige) filma je u svojevrsnom antiklimaksu bačena gledatelju u facu nakon sat i pol računalno ispeglanih i lijepih 3D scena, a hoće li je prihvatiti doista je privatna stvar. O prihvaćanju ili ne prihvaćanju, u konačnici, ovisi koliko je Pijev život dobar film jer bez odnosa prema izrečenoj poanti, film ostaje tek lijepa slikovnica.

Potraga za smislom često putuje tračnicama religije, pa je i Martelovo propitivanje vlastite uloge u ovom svemiru neminovno završilo na vjerskom kolosijeku. Literarno-simboličko spiritualno traganje za Bogom, Martel je ispripovijedao kroz životnu avanturu lika imenom Piscine Molitor koji svoje iskustvo prepričava jednom kanadskom piscu zaintrigiran opaskom da će poslušavši priču povjerovati u postojanje Boga. Piscine je indijac koji je dobio ime po pariškom bazenu što ga je u školi koštalo pogrdnog nadimka Pissing (pišanje). Da bi se iskobeljao iz začaranog kruga zadirkivanja, skratio je ime na Pi potkrijepivši ga ispisivanjem transcendentnog broja pi do zadnje decimale koja je stala na školsku ploču.

Vješto gradeći na humoru i ‘jednostavnim’ temama, Lee prikladno prikazuje odrastanje Pija i njegovo traganje za odgovorima. Dječak skakuće iz jednog u drugi vjerski kotao, prihvaćajući svaki religiozni okvir koji susretne u želji da shvati svijet oko sebe. Nasuprot tome stoji figura oca koji negira svaki religijski sustav i izaziva Pija na znanstveno utemeljeno promišljanje. Kada se promijene poslovne okolnosti, obitelj bude primorana zatvoriti zoološki vrt od kojeg je živjela, utrpati životinje na brod i krenuti put Kanade u potrazi za boljim životom. Negdje iznad Marijanske brazde brod potone u oluji, a Pi se nađe s tigrom, zebrom i orangutanom u spasilačkom čamcu i sva njegova životna spoznaja dolazi na kušnju.

Ang Lee je vješt redatelj koji se podjednako dobro snalazi u cjelokupnom filmskom spektru, od melodrame do akcije. Posjeduje talent snalažljivosti u filmskom izričaju i svakako spada u bolje režisere današnjice. Zato Pijev život nije naporno gledati bez obzira na relativno spor ritam. Pacifička katarza Pija uz magičnu vizualnu ljepotu, dojmljiv je komad filma. No, to je tek priča čija je vjerodostojnost upitna na gotovo svakoj razini. Pi na kraju ne inzistira na tome da je njegova priča stvarna – dapače, na pritisak istražitelja da kaže istinu, iz sebe monotono izbaci realističnu verziju, ali ipak odluči živjeti sa ‘životinjskom verzijom’ iz jednostavnog razloga jer je to bolja priča. U tome nema ništa loše, ali vjerovati ne znači automatski da je to u što vjerujemo i istinito. Da, možemo vjerovati jer tako nam je svijet i naše mjesto u njemu bolja priča, ali to ne znači i da je istinitija.