Raybearer: Grioti našeg vijeka i predznaci pada eurocentrične fantastike

Zatim nastupi trostupni glas – ni star ni mlad, ni muški ni ženski, ali topao kao sunce za vedra savanskog jutra i zvonak poput griotova bubnja.
Ne trebaš se pitati koliko ćeš ljudi spasiti. Pitaj se, kada ih spasiš, u kakvih ih svijet uvodiš?
Glas, nježan i spokojan, doimao se kao da u cijelosti zahvaća planinu Sagimsan.
U kakvom je to svijetu, Wuraolo, vrijedno koga spasiti?

Dug je niz godina u književnom izdavaštvu, uključujući spekulativnu fikciju, vladao eurocentrični mitos koji nije pružao mjesta marginaliziranim pričama ili glasovima. Međutim, kroz zadnjih je nekoliko godina došlo do značajnih intelektualnih i kulturnih mijena. U nakladništvu je, nakon duge opstrukcije afroameričkih autora te onih američkih domorodaca – među ostalima – glad za svježim, drukčijim i neviđenim otvorila vrata valu pričā koje korijene vuku iz Afrike i drugih predjela gdje euroamerička prevlast (još) domorodačku autentičnost nije proždrla pa ispljunula kosti. Rasizam je itekako prisutan i danas – u izdavaštvu ništa manje – no autori poput Marlona Jamesa (Crni leopard, crveni vuk), Tomi Adeyemi (Djeca krvi i kosti) i N. K. Jemisin (Peto doba) samo su neki od spisatelja koji su dokazali da je čitateljima – barem onima koji u književnosti traže više od jednoličnog šunda – kalupljenog narativa do guše.

A kapitalizmu je preči potrošač od rasista.

Jordan Ifueko, kći američkih imigranata nigerijskog porijekla, odrastala je u moru zapadnjačkih pripovijesti, bezuspješno u njima tražeći protagonisticu s kakvom će moći suosjećati. Postanak duologije Raybearer, čija završnica nosi naslov Redemptor, usko je vezan uz istu tu kognitivnu disonancu okruženja koje je imalo običaj isključivati narative u kojima su protagonisti išta drugo doli bijelci. Prvi su ulomci ovoga debitantskog romana nastali dok je Ifueko bila tinejdžerica zaljubljena u žanr u kojemu nije bilo mjesta za marginalizirane ljude poput nje, pa je – koristeći se dvostrukom baštinom narodā Yoruba i Edo – po uzoru na zapadnoafričke griote, usmene povjesničare i pripovjedače koji kulturno sjećanje održavaju na životu, stvorila protagonisticu za kakvom je kao tinejdžerica čeznula.

Podijeljen u četiri dijela, Raybearer prati evoluciju djevojčice Tarisai od osamljenoga alata za osvetu do zrele individue i političkog spasitelja. Prvi put kada je sretnemo, Tarisai učitelji skrivaju u Bhekininoj kući, gdje je obučavaju dok je se nasmrt plaše zbog moći kojom vlada. Nedugo zatim, Tarisai susreće Melua, alagbata – duha savane plamenih krila – koji joj objašnjava da je nastala tako što je njezina majka, poznata tek kao Gospa, Melua vezala, pridobivši ga za vlastitoga džina, pa ga prisilila da joj napravi dijete koje će smaknuti princa prijestolonasljednika… sve to pisano stilom kakav high fantasy čini još većom materijom za hedonizam.

Što se zapleta tiče, ostatak romana nije ništa manje intrigantan, štoviše… Već je sama radnja dovoljno primamljiva da čitatelja uvuče u taj svijet, i to bez obzira na ciljanu uzrast publike, svijetu kakvome sigurno nismo svjedočili – mitološkom svijetu i kozmologiji u koje nas Ifueko naglavce baca pa nas za plodno mu tlo veže neosporno briljantnim umom. Sa svim svojim običajima, bićima, likovima, prirodnim i društvenim zakonima, dovoljno je šarmantan, makar i opasan, da “ciljana uzrast” postane itekako zanemariva.

Temeljen na zapadnoafričkim kulturama, svijet Raybearera je sastavljen od niza geografskih oblasti podijeljenih po društveno-političkoj i ekonomskoj svrsi (aristokratski dominantni Oluwan, poljoprivredno središte Swana, rudarska Dhyrma, astronomskom Nyambom itd.), a svaka je napučena sebi svojstvenim bićima i društveno-ekonomskim klasama ljudi, kao što su narod jantara, žeravice, gline i drugi. Mitološki krajobraz zanimljiv je ne samo zato što postoji; atraktivan je jer je savršeno složen, ali i savršeno posložen; odlično je razrađen i napisan više nego solidno. Jedini no zanemarivi problem nekima bi mogao predstavljati podugačak niz mitoloških stvorenja i vezanih detalja na nešto više od tristo stranica, ali oni su ujedno i dio onoga što roman čini tako čarobnim i egzotično bajkovitim. Abiku iz yorupske mitologije, demon Podzemlja koji zahtjeva dječju žrtvu radi očuvanja mira, emi-ehran – neman u obličju duha kojeg Pripovjedači šalju kako bi Otkupitelje tješili u njihovim posljednjim trenucima – u ovom trijumfalnom fantasy debiju za mlade jedva da su crno pod noktom pred njegovom cjelinom.

Ono što također valja uzeti u obzir jest feministička kritika tjelesne autonomije te postkolonijalna kritika imperijalizma. Iz perspektive onoga prvog, roman tjelesnu autonomiju dovodi u pitanje jer je Tarisai u doslovnom smislu stvorena s biološkom svrhom da, kad ju othrane, posluži kao agent za smaknuće princa prijestolonasljednika. Život joj je karakteriziran apsolutnim manjkom kontrole bilo nad tijelom ili nad umom, i glavna svrha njezine biologije jest naredba za ubojstvo zbog ogorčenosti majke koja je, prije nego što je Tarisai uopće nastala, isplanirala biološko oružje u ljudskome biću. Životni put Tarisai kao lika može se svesti na ponovno preuzimanje – ili, zapravo, otimanje – vlastite svrhe, volje i nagona, odnosno kontrole nad tijelom i umom nakon ugnjetavanja bilo kroz patrijarhalni sustav ili majčine gorke opsesije.

Blisko vezano uz tjelesnu autonomiju, Ifueko se u romanu sasvim odmiče od tipične, standardizirane komponente heteronormativnosti, i to ne na način da tim odbacivanjem ustanovi homoseksualnu normu. Danas young adult počinje i završava na (prečesto tričavim, balavim, nezrelim te čak i za osrednje do lošu fikciju slabo vjerojatnim) kroničnim romantičnim dok nas smrt ne rastavi odnosima između dvoje-troje adolescenata. U Raybeareru, sva svrha moći tzv. zrake (ray, odakle naslov) jest najdublja razina povezanosti među ljudima a koja je čisto platonska i neseksualna. Neki od glavnih likova aseksualni su, demiseksualni, aromantični itd. Brojni su drugi također kvir, i dok se to mnogima čini zanemarivo sporednim, ruku na srce, mnogi to shvaćaju gotovo kao osobnu uvredu, no svakom njegovo.

Kako bilo, ljepota odstranjenja seksualne i romantične norme iz romana čini ga toliko manje predvidivim i originalnijim – i, ako se sve uzme u obzir, Raybearer doista jest jedan od najoriginalnijih young adult romana zadnjih nekoliko godina, ako ne općenito.

Roman nudi i duboku postkolonijalnu kritiku tako što istražuje načine koje neka vlada ponekad zna koristiti protiv naroda u svrhu brisanja autohtonih identiteta te održavanja vlastite dominacije. Nakon plemenskog nasilja u hramu Ebujo, Carsko vijeće predlaže Edikt jedinstva, koje je i njegova najočitija manifestacija. Tom odredbom, Carstvo naređuje predaju svih pjesama i povijesnih svitaka – sve kulturne baštine i kolektivnog sjećanja – koje će zamijenjeni istolikim inačicama koje je Carstvo posebno odobrilo. U nekom trenutku Tarisai shvaća da ta asimilacija nije onakva kakvom se propagira:

Istolikost ne znači jedinstvo. Tišina ne znači mir.

Zaplet romana odražava taktike kolonizacije koje smo, kao ljudska vrsta, koristili koliko već dugo postojimo, uključujući uklanjanje – ili barem pokušaj uklanjanja – povijesti te jezika kroz uništenje zapisa i predmeta od kulturnog značaja. Cenzura u 2026. godini, primjerice, veoma je ozbiljan problem i prilično je postojana – ali odvija se u mukloj tišini.

Sve u svemu, Raybearer Jordan Ifueko definitivno nadilazi standardni young adult iz više razloga. Osim što se čvrsto distancira od eurocentrične mitologije i gradi se na zapadnoafričkim predajama i kulturi, roman se odlikuje izrazito dobrim worldbuildingom, interpersonalnim odnosima među jako dobro razrađenim i napisanim likovima, odlično uklopljenim postkolonijalnim i feminističkim pristupom priči – između ostaloga, kritikom imperijalističkih korijena u fantastici – te time naglašava kako Tarisaina borba protiv opresivne majke odnosno njezine kletve simbolizira sukob na puno dubljoj razini, onaj protiv opresivnoga sustava, protiv objektivizacije ljudskog duha i tijela, ako i redukcije, izvraćanja ili potpunoga uništenja neke kulture. U Raybeareru, gdje moć zrake u suštini djeluje kao poveznica između kolektivnog nesvjesnog, a žrtve Otkupitelja služe kao maska nad iskonskim grijesima u Podzemlju, simbolizira i našu današnju geopolitičku scenu.

Ovo je jedan od romana koji je duboko svjestan činjenice da je sva umjetnost politična. U Raybeareru, istinska sloboda traži više od svrgavanja opresivnog pojedinca – potrebno je uložiti napor da se kolektivni identitet bez sile gradi na integraciji individualizma, da se predaja – bilo to pismenim putem ili putem griota – nesmetano prenosi, idealno kao izbor, a ne prisila, te da se čovječanstvo barem jednom drzne društveni poredak graditi kroz empatiju i nenasilno zajedništvo, ali tomu zasad također ima mjesta isključivo u fikciji.