Recenzija filma Thor: Svijet tame

Sudbina drugog filmskog Thora nije bila blistava. Većina putokaza je vodila u ponor, a sumnja da će novi nastavak Marvelove sage o avanturama boga gromovnika biti još jedna konfekcijska rukotvorina, nezanimljive strukture, izmasakrirane rupama scenarističkih ‘moljaca’, bila je itekako opravdana.

Slutilo je da će dva režisera i gomilica tekstopisaca na projektu skrpati tek nedonošče bez neke jače autorske vizije. Kada se u jednadžbu još ubace brojna ograničenja da bi puzzle odgovarale u sveobuhvatnu priču Marvelova jedinstvenog univerzuma, moglo se samo očekivati porazan rezultat.

Srećom, jedan od režisera, Alan Taylor koji je donekle izbrusio svoju redateljsku palicu na epizodama Igre prijestolja, uočio je u zadnji čas problematične scene i odaslao SOS. U pravom smjeru. Bez puno pompe (i bez ‘pojave’ na odjavnoj špici) u pomoć posrnulom blockbusteru došao je majstor i istinski geek. Autor Osvetnika razumije filmsku naraciju, strip, a prije svega dobro ispričanu priču, koja može biti podjednako zabavna koliko i inteligentna. Jednostavnim manevrima svog pera, Joss Whedon je pokrpao, ujednačio i prekrojio; zaokružio, ispolirao i osvježio Svijet tame i time izvukao Thora iz možebitnog gliba (u kojem su završili Wolverine i Čovjek od čelika).

Daleko od toga da je Thor u klasi Osvetnika, ali barem ima dovoljno šarma uz koliko-toliko trezvenu priču da zahtjevnijem gledatelju film budu solidne kokice.

Thor je najviše problematičan u svojoj megalomanskoj dimenziji spašavanja cijelog svemira. Taj je koncept toliko nedokučiv da postaje irelevantan pa je potrebno biti domišljatiji u prezentiranju ljudske dimenzije. Kao što reče jedan velebni kritičar, doista bi Thor mogao spasiti i neko štene, a ne cjelokupnost svekolike stvarnosti. Čini mi se da je upravo taj ljudskiji dio Taylor, uz Whedonovu pomoć, pristojno ispeglao protkavši film s dovoljno stripovske zabave i humornih sekvenci sa simpatičnim sporednim likovima da se provuče.

Male finese između sporednih aktera doista su zabavno napisane, dovoljno nenametljive i s mjerom karikaturalne da ostvaruju neophodni balans nasuprot glavnoj, ‘ozbiljnoj’ liniji pripovijedanja u kojoj je sudbina svijeta u pitanju. Upravo te sitnice, djelići normalnog, svakodnevnog života daju živost i smisao, a možda i najvažniji razlog zbog čega se treba suprotstaviti najezdi mraka. Koliko god film bio spektakularan, herojski i veleban, ne gubi iz vida tzv. malog čovjeka.

Odnos Odina i Thora kroz rasprave o tome što čini dobrog vladara prerastao je u snažniji odnos oca i sina. Thor je sada doista herojska figura, manje banalna i bahata, više mudrija, čovječnija s osjećajem za vlastitu ograničenost. Premda je njegova ljubavna priča poznata, postoji dovoljno iskrica razbacanih tijekom filma koje produbljuju njegov odnos s Jane Foster bez ikakve patetike.

Naravno, kao i u svakom Marvelovom filmu, cameo pojava Stana Leeja, kultnog strip autora je nešto što se samo po sebi razumije, a tvorci su ovoga puta bili pristojno domišljati. Stellan Skarsgård je pristojno utjelovio doktora Erika Selviga koji je kao lik možda mrvicu previše neurotičan i pretjerano sklon ekshibicionizmu za što ne postoji neki opravdan razlog osim da malo ‘poremeti’ odnose, ali dovoljno je smiješan da ne prelazi granicu dobrog ukusa.

Negativac je po tko zna koji put podcijenjen i kako to obično biva, koliko god bio inteligentan i uspješan, naprosto ne može pobijediti. Premda je Ecclestone solidno utjelovio mračnog vilenjaka Malekitha, na kraju biva tek loš sparing partner. Pored toga, jasan razlog ‘sila zla’ za bacanjem cijelog svemira u tamu gotovo da ne postoji osim onog univerzalnog da se jednostavno sve uništi, što je tek blijed i uobičajen klišej, ali probavljiv samo zato jer je dobar dio filma ukrao Loki, kao najneodoljiviji od svih filmskih negativaca. Njegova je priča daleko zanimljivija. Sve do kraja filma Loki ostavlja gledatelja u napetosti da li je dobar ili loš, a zahvaljujući izvrsnom Tomu Hiddlestonu, naprosto uživate u svakom kadru gdje se Loki pojavi. S kojom lakoćom i otmjenošću Hiddleston manevrira od opakog do simpatičnog, od ozbiljnosti do komedije samo pokazuje o kakvom je talentu i vještini riječ.

Thor: Svijet tame u konačnici je zaokruženiji film od svog prethodnika i kada već podilazi publici, čini to na vrlo gledljiv način.