Suze i zabava, tekst i propaganda: Nježne sile Igara gladi 5 – Svitanje nad žetvom

Moje suze neće biti njihova zabava.

Ovaj tihi, gorki zavjet, izgovoren u dubini duše šesnaestogodišnjega Haymitcha Abernathyja, srž je petog romana Suzanne Collins, Svitanje nad žetvom. To je rečenica koja ne samo da definira tragičnog junaka kojeg obožavatelji poznaju desetljećima, već služi i kao ključ za otključavanje složene i intrigantne prirode same knjige. Svitanje nad žetvom povratak je u poznati nam svijet Panema i majstorski izveden triler neumoljivog tempa, koji – između ostaloga i kao polemička fikcija – demonstrira prirodu propagande i ideološke komunikacije na više načina. Collins je napisala roman o prirodi propagande koji, tehnički – bez obzira na namjere autorice, kakve god one bile – koristi medij radi prijenosa vlastite snažne političke poruke. Ovaj peti do sada po redu izlaska nastavak poziva nas ne samo da promatramo patnju, nego nas tjera da preispitamo i vlastitu ulogu u njezinoj konzumaciji.

Trauma u prvom licu – vrhunac narativne tehnike

Najmoćnije oružje u autoričinu arsenalu jest njezin promišljeni odabir pripovjedača i perspektive. Vrativši se intimnom prvom licu, Collins nas klaustrofobično zatvara unutar zidova Haymitcheve svijesti, prisiljavajući nas da doživimo pedesete Igre gladi – drugu Kvartalnu pokoru s dvostruko više posvećenika – s brutalnom neposrednošću. Svijet arene percipiramo isključivo kroz njegov filter: dinamičnu usmjerenost na preživljavanje, vanjske prijetnje i svaki novi proračunati manevar. Ovo nije samo stilski izbor; to je narativni stroj, motor koji pokreće cijelu priču i gradi neraskidivu vezu između čitatelja i protagonista.

Upravo taj mehanizam omogućuje Collins da izvede svoj najsmjeliji potez: stratešku odgodu traume. Tamo gdje bismo, prema svim zakonima psihološkog realizma, očekivali slom, paniku i disocijaciju, Haymitch ostaje zapanjujuće funkcionalan. On nezasitno tamani sendviče nakon Žetve umjesto da – recimo – povraća od muke; koherentno vodi dijalog s novim „kolegama u smrti“ umjesto da hiperventilira. Collins –  pretpostavit ćemo prema prethodnim odličnim nastavcima u kojima se autorica dokazala kao majstorica psihologije lika, pogotovo u Baladi pjevica i zmija – svjesno žrtvuje malu porciju realizma kako bi održala pripovjednu inerciju. Svjesna je da bi uobičajeni klinički točni prikaz akutnog stresa – psihičko smrzavanje, fragmentacija svijesti – fundamentalno zaustavio priču o preživljavanju u areni. Simptomatologija se mora privremeno amputirati kako bi se narativni triler mogao odvijati nesmetano.

Posljedice te izvedbene odluke razorno su briljantne. Kada se pažljivo konstruirana smirenost, koju je Haymitch prisiljen projicirati, napokon raspadne, akumulirana emocionalna težina udara u čitatelja snagom tsunamija. U posljednja dva poglavlja i epilogu, odgođena reakcija detonira sve dinamite priče odjednom, postižući pojačan osjećaj moći i tragedije. Collins je svoju publiku, dugo zavedenu Haymitchevim šarmom, pripremila za ovaj udarac, sinkronizirajući emocionalni slom lika sa sličnim slomom čitatelja, što potvrđuju bezbrojne reakcije na internetu.

Duh u areni – tajni rat predsjednika Snowa

Iako je Svitanje Haymitcheva priča, sjena jednog drugog lika nadvija se nad svakom stranicom: Coriolanusa Snowa. Ono što ovaj roman čini remek-djelom unutar kanona jest način na koji Collins preobražava politički sukob u duboko osobni rat, čiji korijeni sežu desetljećima u prošlost, u događaje opisane u Baladi pjevica i zmija. Haymitcheva pobjeda nije samo politički preokret, nego djeluje i kao osobni napad na samog Snowa, a da toga ni sâm Haymitch nije svjestan.

Za Snowa, Haymitch i njegova voljena, Lenore Dove – Coveyjevka, baš poput Lucy Gray Baird – nisu samo posvećenici. Oni su ukazanja, duhovi koji ga progone. Lenore je živi podsjetnik na djevojku koja ga je ponizila i od njega napravila budalu, a Haymitch je mladić koji bez uložene sile i moći ima odanost i ljubav jedne Coveyjevke čiju davnu rodicu i „prvu verziju“ Snow nije mogao pridobiti milom ni silom. Ovaj kontekst objašnjava specifični sadizam koji Snow pokazuje prema Haymitchu. Tu ne vidimo tek ravnodušan čin diktatora, nego osvetoljubivi bijes adolescenta iz Balade, kojega, četrdeset godina kasnije, proganja duh njegove nesuđene dragane.

Collins maestralno plete mrežu simbola koji pojačavaju ovaj osobni rat. Pjesme Coveyja, koje Lenore pjeva i čije stihove Maysilee Donner citira, postaju himne prkosa. Šojka rugalica, dar od Lenore, nije samo ukras, već simbol propale kontrole Kapitola koji Haymitch nosi kao kresivo kojim na koncu i bude iskra revolucije kojoj svjedočimo u izvornoj trilogiji. Sve to kulminira u jednoj od najmoćnijih scena u knjizi, možda i u cijelome serijalu, kada Haymitch zgrabi Snowov osobni aforizam, cijelu njegovu životnu filozofiju apsolutne dominacije, i baci mu to u lice.

„Izgleda da snijeg sve prekriva”, kažem mu dok publika plješće. Kriv po svim točkama optužnice, čekam da mi izrekne kaznu.

[Snow] se tek nasmiješi i kaže: „Nadam se da ćeš uživati u svojoj dobrodošlici.”

Ovom subverzivnom ironijom Haymitch istovremeno priznaje Snowovu moć nad njegovim životom, ali se i ruga praznini te moći, dokazujući da čak i kad „snijeg sve prekriva” – aforizam i posljednja rečenica u Baladi, u čijoj srži leži cijela filozofija Coryja Snowa – duh prkosa može ostati nesavladan.

Zrcalo nelagode i etika zabave

Najsofisticiranija funkcija autoričine tehnike leži u načinu na koji nas tjera da se suočimo sa samima sobom. Haymitchev zavjet „Moje suze neće biti njihova zabava” čin je prkosa protiv kapitolske monetizacije ljudske patnje. Ipak, Collins postavlja čitatelja u neugodnu paralelnu ulogu. Dok čitamo, ono što nas pokreće da listamo knjigu i što nas zabavlja, upravo je patnja koju Haymitch očajnički pokušava zaštititi.

Nehotično, postajemo sudionici kapitolskog „voajerizmu“ – konzumiramo, bez obzira na prirodu naših osjećaja, tragediju, i onda želimo još. Naša empatija je stvarna, ali je i oblik potrošnje. Naracija u prvom licu tako postaje zrcalo u kojem promatramo vlastitu konzumaciju tuđe tragedije. Knjiga ne donosi samo kritiku medija i odličnu priču o prirodi komunikacije neke ideologije, odnosno propagande, nego tu kritiku prenosi i preko leđa nas čitatelja, pretvarajući tako čin čitanja u lekciju o samosvijesti – ako do iste dođe – i o etičkoj odgovornosti.

Svitanje nad žetvom potvrđuje status Suzanne Collins kao majstorice zanata, autorice u potpunoj kontroli nad pričom, porukom i, što je najvažnije, svojim čitateljem. Ovaj je roman do sada i najbrutalniji, najkrvaviji u serijalu, ali čak ni ta brutalnost nije sama sebi svrha – ona je ključna za poruku o dehumanizirajućoj prirodi nasilja kao spektakla. Collins nas je ponovno pozvala u arenu, ali ovaj put ulozi su veći, a pitanja teža. Nakon što zatvorimo posljednju stranicu, ostaje nam da se zapitamo: jesmo li, na koncu, i mi ista ta publika koja plješće dok snijeg sve prekriva?