Kradljivac groma 1: “krađa” grčke mitologije zbog kakve i bogovi padaju na guzicu

Čak je i za naše izdavačke standarde pomalo sramotno – malo više, ustvari – što smo u Hrvatskoj tek nedavno (i to, Profilu svaka čast, nevjerojatno brzo, nastavak za nastavkom) po prvi put dobili svih pet knjiga iz serijala Percy Jackson i bogovi Olimpa. Da ne zafali, radi se i na ostalim serijalima genijalnoga Ricka Riordana, autora koji je na najsvježiji mogući način uzeo antičku mitologiju i napravio od nje nešto sasvim novo i drukčije. Prva knjiga serijala, Kradljivac groma, u izvorniku je izašla pradavne 2005. godine i u startu postala nacionalna uspješnica, uskoro i globalna, ali – a koga to uopće može više i začuditi? – ne kod nas. Algoritam je svojedobno objavio prva tri nastavka (na koja se, bome, čekalo i čekalo; dio problema leži u tome što su ciljana publika djeca i mladi, a ne znaju sva djeca tečno engleski čak ni u ovoj eri globalnog sela i interneta, pa onda ovise o “hirovima” nakladnika i/li urednika), a nakon trećeg nastavka, Titanove kletve… mrtva tišina. Kako bilo da bilo, barem je netko, u ovom slučaju Profil, odlučio da je krajnje vrijeme – nakon skoro dvadeset godina od objave izvornika – da se prevede pa barem taj prvi legendarni serijal, a ima ih još. Jer Riordan je, uz spomenuti serijal, objavio i serijale The Heroes of Olympus i Trials of Apollo, koji se također bave grčkom, ali i rimskom mitologijom, gdje se vrlo često isprepliću, te serijale Magnus Chase and the Gods of Asgard, koji se bavi nordijskom, i The Kane Chronicles, koji se bavi egipatskom mitologijom; uz te glavne serijale objavio je i mnogobrojne “dopunske” knjige koje su proizašle iz svih tih svjetova koje je sklopio od mitova i vlastitih maštarija i koje ih nadopunjuju.

Ako se iz odlomka gore nije dalo zaključiti: Percy Jackson već ima kultni status među mlađim čitateljima, a onda starijim koji su ga čitali prije tih skoro dvadeset godina i još ga čitaju – uz, opet, napomenu da je to donedavno bilo u Hrvatskoj moguće samo na stranom jeziku. I kako se to inače i dešava s knjigama koje smo čitali u djetinjstvu, imajući u vidu tijek odrastanja i sazrijevanja, čovjek će tu i tamo pomisliti da je prerastao takvu književnost. Tu su ozbiljnija djela koja se bave istom mitologijom: Ilijada i Odiseja kao glavni primjeri, iako tu ima, uz vrhunce svjetske književnosti, i trivijalnijih djela, doduše ipak za stariju publiku. A upravo bogovi u Ilijadi ostaju trajno fascinantni: prikazani kao hirovita, impulzivna bića, u tim najstarijim starogrčkim epovima oni su karikature ljudskih slabosti, inkarnacije čiste sile koje će oblikovati sudbine smrtnika kroz prizmu vlastitih egoističnih sukoba i nesputanih poriva. Takav spoj božanskog i ljudskog čini tu Ilijadu ne samo ključnim djelom starogrčke kulture, nego i univerzalnim svjedočanstvom i ljudske prirode i one koju su ljudi, kroz svoju dušu i djelo, dali bogovima koje su onda štovali. Nije netočno reći, zaključno, da su time štovali same sebe, ali je bolje rečeno da su štovali same sile koje manipuliraju i njima i njihovim životima.

Sličan prikaz bogova često ćemo, pogotovo u prvoj knjizi, Kradljivcu groma, naći kod Riordana. Njegovi bogovi nisu samo nepogrešivi olimpski vladari, nego bića sposobna i za destruktivnu ljubav i destruktivnu mržnju, podložna vlastitoj percepciji života i vremena, a kad uzmemo da njima vrijeme, kao trajnim entitetima, predstavlja riječ, ali nikako ne i njezino značenje u nekom ozbiljnom smislu, bogovi kod Riordana, pa i samog Homera, čovjeku će biti jednako neshvatljivi kao što bismo mi, smrtnici, bili njima. Tisućljetna egzistencija učinila je ljudske sudbine ne gotovo nebitnima, nego sasvim i skroz irelevantnima. Osim ako, osim ako… Takav odnos najbolje se oslikava u Percyju, problematičnom dječaku i sinu boga mora Posejdona, jednoga od Velike trojke bogova. Percyja, kao dijete čije je postojanje samo po sebi zabranjeno, odnosno, njegovim rođenjem prekršen je naročito bitan zakon, pravilo doneseno bogovima od bogova, cijeli život ignorirao ga je taj njegov otac – tko god on već jest – samo da bi se našao u središtu eksplozije između bogova, i sada on, koji je do jučer bio tek problematični klinac s disleksijom i poremećajem pažnje i hiperaktivnosti, mora spriječiti rat vođen tantrumima između bogova za koje do jučer nije ni znao (odnosno, nije znao da su tu i da su stvarni). Jer je on glavni osumnjičenik za apsurdan zločin prema samom Zeusu, pa će Zeusu vratiti ono što mu je – ako je vjerovati svima? – on i ukrao. Putovanje koje će uslijediti, misija, vodi Percyja i društvo – Annabeth, kćer božice Atene, i satira i najboljeg prijatelja Grovera – uzduž i poprijeko Sjedinjenih Američkih Država. A na tom epskom putovanju susrest će poznata (i manje poznata) mitološka bića poput Meduze, Ehidne, Minotaura i furija, čiji napadi ne testiraju samo njihovu snagu, nego i hrabrost, zajedništvo i, na koncu, prijateljstvo.

Snaga ovog izuzetno produktivnog autora leži u njegovoj sposobnosti da poveže klasične mitove sa suvremenim svijetom i pritom stvori fiktivni univerzum koji neće biti intrigantan samo spomenutoj ciljanoj publici, ali naravno, njima osobito. Kroz Percyja i tu njegovu potragu za kako gromom tako i vlastitim identitetom, autor istražuje teme koje su univerzalno prepoznatljive: osjećaj nepripadanja, izoliranosti (one duševne, bio među ljudima ili ne), složene obiteljske odnose i dinamiku te težnju za prihvaćanjem vlastite osobe. Mitologija tu nije samo kulisa, nego suštinski dio priče, a Riordan uspješno barata i balansira između edukativnoga i zabavnog.

Narativ je dinamičan i prožet humorom, i to kakvim, što knjigu čini pristupačnom i starijim čitateljima koji su željni dobre književnosti za djecu – ili, “za djecu”, jer to je samo još jedna od kategorija koja jedva da išta znači. Riordan sarkastične primjedbe glavnog lika koristi kao ključni alat za povezivanje s publikom, koja će se smijati, ali i duboko suosjećati – tu, zapravo, i leži glavna čarolija – istovremeno osiguravajući da priča nikada ne izgubi na ozbiljnosti dok se bavi takvim temama kao što su odgovornost ili žrtva. Annabeth i Grover nisu samo dvoje suradnika i pomoćnika tijekom cijele avanture, nego slojeviti likovi s vlastitim unutrašnjim konfliktima i motivacijama. Annabeth, Atenina kći, bez stanke nastoji izbalansirati želju da se dokaže i vlastitu nesigurnost i manjak samopouzdanja ispod nekoliko slojeva kojima dobro vlada, dok Grover, iako komičan većinu vremena, nosi težak teret dužnosti satira. Likovi su apsolutno razrađeni dubinski i pažljivo: Percy je protagonist s kojim se čitatelji lako mogu poistovjetiti – mladić koji se suočava s neočekivanim odgovornostima i opterećenjima te s vlastitim unutarnjim demonima; Annabeth predstavlja intelektualnu i stratešku komponentu tima, često balansirajući Percyjev impulzivni karakter; Grover, kao satir i vjerni prijatelj, dodaje element humora i odanosti, ali i vlastitu priču o potrazi za Panom, bogom divljine, što (nimalo manje bitno) otvara ekološke teme u kasnijim nastavcima serijala (koje također definitivno mogu preporučiti – kao i serijale koje Profil tek ima izbaciti, što nije malen zalogaj). Riordanov je stil pisanja pristupačan, s jasnim i živopisnim opisima koji oživljavaju svijet moderne mitologije. Kombinacija suvremenog američkog društva i antičkih grčkih mitova stvara zanimljiv kontrast i omogućuje kreativne interpretacije tih priča – veoma poznatih priča, ali to ne čini ovu knjigu nimalo više predvidivom.

Jedan od ključnih elemenata koji izdvajaju Kradljivca groma od sličnih naslova u žanru jest način na koji Riordan tematizira neurodivergenciju. Percyjeva disleksija i ADHD nisu predstavljeni kao slabosti, već kao inherentne karakteristike polubožanskog identiteta – ustvari, kao prednosti. Ovo je posebno značajno za mlađu publiku koja se možda suočava s istim izazovima, i pruža im osjećaj osnaženja i mogućnost da se poistovjete s herojem Percyjem. Zapravo, enormna popularnost ove knjiške franšize proizašla je iz veoma uspješne priče pred spavanje Riordanovu sinu Haleyju; Riordan se prisjetio u nekom intervjuu tijekom snimanja prve sezone sada već isto jako popularne TV serije bazirane na ovim knjigama u Disneyjevoj produkciji: “Borio se s disleksijom i ADHD-om, u školi mu je bilo grozno, ali jedna stvar koju jest volio bila je grčka mitologija. S obzirom na to da sam i sam bio nastavnik, podosta sam znao o grčkoj mitologiji. Volio sam je podučavati.” Pripovijedanje mitoloških priča Haleyju s vremenom je dovelo do izuma Percyja Jacksona, koji, “kao moj sin, ima ADHD i disleksiju, te saznaje da su to indikatori da bi lako mogao biti polubog.” Jedan od ključnih aspekata romana je i prikaz odnosa između bogova i smrtnika, naravno. Riordan postavlja pitanja o odgovornosti, moralnosti i posljedicama djela bića s tolikom moći. Bogovi su često prikazani kao nedodirljivi, ali i emocionalno distancirani roditelji, što otvara prostor za istraživanje tema zanemarivanja i traženja prihvaćanja. Stoga, koja god da je ciljana publika i kakve god knjige za tu publiku generalno bile, Percy Jackson pionir je u mnogočemu u tom košu.

Unatoč svim svojim prednostima, knjiga nije bez mana – uostalom, koja jest? Tempo priče povremeno ipak pati od predvidljivosti, posebno u pogledu razvoja sukoba. Riordan se oslanja na obrazac u kojem Percy i njegovi prijatelji nailaze na jedno mitološko biće za drugim, što, iako uzbudljivo, ponekad može djelovati repetitivno. Također, iako humor pridonosi šarmu knjige, u određenim trenucima umanjuje ozbiljnost situacija, čime se gubi dio emocionalne težine ključnih scena – ali, kad se ovdje već toliko spominje ta ciljana publika, ovaj dio se ne bi uopće trebao shvatiti kao ozbiljna slabost. Međutim, te su slabosti u velikoj mjeri nadoknađene širinom Riordanove vizije i načinom na koji gradi temelje za daljnje nastavke serijala. Kradljivac groma nije samo avanturistička priča, već i odraz društvenih i osobnih borbi, prožetih motivima koji su jednako relevantni u svijetu starih mitova kao i u suvremenom društvu.

Zaključno, Riordanova prva knjiga iz serijala Percy Jackson i bogovi Olimpa predstavlja izvrstan uvod u fantastičan svijet koji spaja klasičnu mitologiju i moderni svijet na način koji je pristupačan, zabavan i edukativan. Čitatelj, bez obzira na dob, zaista može uživati u raznovrsnim i brojnim aspektima ovoga romana (i njegovih nastavaka, kao i serijala koji se nadovezuju), a likove, jednom kad zavoliš, iz vlastitog iskustva? ­– stvarno teško “pustiš na miru”. Riordanovo djelo nije samo zabavna priča o polubogu koji spašava svijet, nego i odraz ljudskih iskustava i izazova s kojima se mnogi suočavaju. Kradljivac groma postavlja temelje za serijal koji će nastaviti istraživati mitologiju, prijateljstvo, hrabrost i identitet te ostaviti čitatelje željne još bezbrojnim avanturama u tom univerzumu. I, unatoč nekim manjim narativnim slabostima, jako malim, zapravo, a u nastavcima gotovo da nisu ni toliki, Kradljivac groma djelo je koje zaslužuje svoje mjesto među modernim klasicima za mlade: nudi nezaboravne likove, slojevitu priču i poruke koje odjekuju daleko izvan stranica knjige.