Inverzija Science fiction and fantasy news website
U najnovijoj sezoni Black Mirrora postoji scena koja mi odlično opisuje ovu seriju. Intervjuirajući TV producenticu, novinarka (Danielle Vitalis – Attack the Block) je upita zašto se toliko fokusiraju na negativne sadržaje. Producentica (Leila Farzad – Avenue 5) joj odgovara kako, po njihovim istraživanjima, neurotična publika daleko jače reagira na sadržaje koji potvrđuju njihove najdublje strahove.
Black Mirror nerijetko zauzima stav kako će, suočeni s moralnim izborom koje donose nove tehnologije, obični ljudi odabrati lošiju opciju. Iz tog razloga ovu seriju (kao i njezinog autora i glavnog scenarista Charlieja Brookera) nerijetko kritiziraju zbog tehnofobije. Ne slažem se s time. Prije bih rekao kako je ova serija općenito iznimno pesimistična. A zato jer publika puno jače reagira na negativne sadržaje, ostaje im dojam kako je serija rekla nešto duboko i istinito čak i kada to nije slučaj. Natalie Wynn s Youtube kanala Contrapoints ovakav način razmišljanja naziva “epistemologijom boli” – ideju kako istinitost mjerimo po tome koliko je neugodna i ružna. Vjerujem da je takav način razmišljanja dugoročno štetan u svakodnevnom životu.
A štetan je bogme i za Black Mirror. Gledajući šestu sezonu serije, u par navrata sam pogodio šokantne detalje radnje debelo unaprijed samo zato što je Brookerova negativnost toliko predvidljiva. Još i gore, autorov svjetonazor buši rupe u logici radnje toliko da pojedine priče postaju potpuno neuvjerljive.
Najbolji primjer toga bila mi je treća epizoda sezone, “Beyond the Sea”. U alternativno-povijesnoj 1969. godini, astronauti Cliff (Aaron Paul – Breaking Bad) i David (Josh Hartnett – Penny Dreadful) su na višegodišnjoj svemirskoj misiji. Kako ne bi poludjeli u izolaciji, astronauti projiciraju svoje umove u umjetne dvojnike na Zemlji gdje žive običan život. Ali onda David ostane bez svog dvojnika. Uz Cliffovu dozvolu, on počinje povremeno koristiti njegovog dvojnika, čime postaje uljez u nesretnom braku Cliffa i Jessice (Kate Mara – The Martian).
Premisa epizode je vrlo zanimljiva. Nažalost, priča se raspada ako imalo razmislimo o njoj. Ne bi li imalo više smisla poslati umjetne dvojnike u svemir, a njihove ljudske upravljače ostaviti na sigurnom? Ako zbilja moramo slati ljude, ne bi li bilo dobro napraviti više kopija njihovih dvojnika za slučaj da se neki od njih pokvari? A ako ne možemo napraviti više kopija, ne bi li NASA-i bilo u interesu čuvati i štititi postojeće dvojnike 24 sata dnevno? Epizoda namjerno ignorira ta pitanja jer to je jedini način da ispriča priču koju su si autori zacrtali. “Beyond the Sea” mi je bila najveće razočaranje baš zato jer je imala najviše potencijala.
Prva epizoda sezone – “Joan is Awful” je čisto tračenje vremena. Glavna junakinja je menadžerica Joan (Annie Murphy – Kevin Can F**k Himself) koja jednoga dana otkriva TV seriju koja ju prikazuje na komično grozan način. Tu se mogla ispričati zanimljiva priča o teretu i prevrtljivosti slave. Umjesto toga, ova je epizoda farsična meta-komedija čiji bi glavni štos daleko bolje funkcionirao kao kratki skeč nego kao epizoda od sat vremena.
“Loch Henry” je epizoda u kojoj, zanimljivo, nema apsolutno nikakvih znanstvenofantastičnih elemenata. Usprkos tome, ovo mi je daleko najbolja epizoda šeste sezone. Mladi filmaš Davis (Samuel Blenkin – The Sandman) vodi svoju djevojku Piju (Myha’la Herrold – Bodies Bodies Bodies) u Škotsku, u svoj rodni grad gdje je policija desetljećima ranije razotkrila niz užasnih zločina. Pia misli kako bi o tome trebali snimiti dokumentarac, s čime se Davis nevoljko složi. Ono što oboje ne znaju jest da ih mladost ne čini imunima na strahote prošlosti.
“Loch Henry” je fantastičan triler koji je ujedno i žestoka satira true crime industrije. U pitanju su knjige, serije i filmovi koji se bave stvarnim zločinima, često uz puno senzacionalizma i malo poštovanja prema žrtvama. Za Davisa i Piju, zločini iz Loch Henryja su zanimljiv projekt. Za stariju generaciju, oni su nezamisliva tragedija. Dokumentarac će njihovu patnju pretvoriti u neukusni spektakl na kojem će neka korporacija zaraditi milijune.
Gledajući epizodu “Mazey Day”, shvatio sam kako se kroz ovu sezonu provlači tema zarađivanja razotkrivanjem tuđe intime. A postoji li profesija koja bolje utjelovljuje ovu praksu od paparazzo fotografa? Ranih 2000ih, Bo (Zazie Beetz – Deadpool 2) zarađuje snimajući bogate i slavne u neugodnim situacijama. Nakon što njezine fotografije uzrokuju tragediju, Bo odlučuje svoj Canon okačiti o klin. No, financijske nedaće ubrzo je vrate u ovu ljigavu profesiju. Mlada zvijezda Mazey Day (Clara Rugaard – I Am Mother) iz neobjašnjenih je razloga prekinula snimanje filma u Europi i sada se krije u Los Angelesu. Što se događa? Bo to niti zna niti je previše zanima jer ako uspije pronaći i snimiti Mazey, zaradit će dovoljno novaca da više ne mora brinuti o stanarini.
“Mazey Day” mogla je biti priča o tome kako nas borba za preživljavanje u kapitalizmu tjera da upropaštavamo tuđe živote. Mogla je to biti priča o klasnim razlikama između bogate zvijezde i onih koji zarađuju mrvice prateći svaki njezin korak. Mogla je to biti i priča o ružnom, simbiotskom odnosu između zvijezda, paparazza i publike koja svojom neutaživom znatiželjom financira tabloidno novinarstvo. Iako donekle dotiče neke od tih tema, “Mazey Day” je na koncu daleko jednostavnija i šokantnija priča. No, da li je zbog toga bolja? Nisam siguran.
Posljednja epizoda sezone je “Demon 79”, horor-komedija o imigrantici Nidi (Anjana Vasan – Killing Eve) i novopečenom demonu Gaapu (Paapa Essiedu – The Lazarus Project). Nakon što slučajno aktivira stari talisman, Nida otkriva kako će svijet propasti u roku od tri dana ako do tada ne ubije troje ljudi. Uz puno kolebanja, stidljiva Nida prihvati misiju spašavanja svijeta u čemu joj Gaap baš i nije od pomoći.
U pitanju je subverzivna priča o imigrantici koja se u čemeru rasističke Britanije 1970ih pokušava osvetiti onima koji je maltretiraju. No, kao i u epizodi “Beyond the Sea”, i ovdje sam imao dojam da radnja gura likove u određenom smjeru, čak i kada to nije imalo smisla. Zašto bi demoni htjeli spasiti svijet od propasti? Gdje su anđeli u svemu tome? Što bi se desilo da glavna junakinja nije slučajno aktivirala talisman? Da li je ta nezgoda bila predodređena? Kako znamo da joj demon ne laže čitavo vrijeme? Kao i s epizodom “Joan is Awful”, ostao mi je dojam da bi ova epizoda puno bolje funkcionirala kao kratki skeč.
I to bi vam bile sve epizode šeste sezone serije Black Mirror. Prije dosta godina sam recenzirao četvrtu sezonu. Mogu vam reći kako mi je ona bila puno bolja i upečatljivija od ove. Uz časnu iznimku odlične “Loch Henry” i prolazne “Mazie Day”, ostale tri epizode bile su mi prilično frustrirajuće. Možda je to bila i stvar mog raspoloženja, no, realno, nitko ne počinje gledati Black Mirror s idejom kako će to biti perolaka zabava za dobro raspoloženje.
Međutim, moj je dojam kako su nakon određene točke, pesimizam i mizantropija u ovoj seriji postali sami sebi svrha, do te mjere da idu na štetu kvaliteti pripovijedanja i karakterizacije. A ako baš moram birati između neuvjerljive sretne priče i podjednako neuvjerljive deprimirajuće priče, radije ću odabrati ovu prvu.
