Što bi se dogodilo ako bi jednog dana žene – i to samo i isključivo žene – širom svijeta počele razvijati moći kojima mogu ubiti ljude pukim dodirom? To je provokativna premisa Amazonove znanstvenofantastične serije The Power, bazirane na istoimenom romanu spisateljice Naomi Alderman (koja je radila i na seriji). Iako je premisa čista fantastika, serija joj pristupa vrlo ambiciozno i ozbiljno. Možda i previše.
Svijet serije je naš svijet, sa svim problemima koje poznajemo. A onda, jednog dana, mlade žene širom svijeta počinju manifestirati sposobnost da proizvode elektricitet, u dovoljnoj količini da ga mogu koristiti za napad ili za samoobranu. Ne samo to, već mogu i kod starijih žena aktivirati istu moć, koja nastaje u do tad neaktivnom organu u tijelu. Odjednom, polovica čovječanstva kojoj su kroz povijest sistematski uskraćivana prava postaje fizički superiorna muškarcima.
Priču pratimo iz perspektive niza likova. Margot (Toni Collette – Unbelievable) je ambiciozna američka političarka čija kćer Jos (Auliʻi Cravalho – Moana) također razvija moć. Allison (Halle Bush) je traumatizirano siroče koje ubija očuha zlostavljača. Tunde (Toheeb Jimoh – Ted Lasso) je nigerijski novinar koji putuje svijetom i izvještava o ovom fenomenu. Roxy (Ria Zmitrowicz – Three Girls) je izvanbračna kćer engleskog mafijaša (Eddie Marsan – Jonathan Strange & Mr Norrell) koja mu želi dokazati kako je sposobnija od svoje polubraće. Tatiana (hrvatska glumica Zrinka Cvitešić) je bivša gimnastičarka u braku s odurnim diktatorom korumpirane istočnoeuropske državice.
Ako vam sve ovo zvuči kao jako puno likova i paralelnih radnji za seriju čija prva sezona ima samo devet epizoda, u pravu ste. Redom odlični glumci često nemaju dovoljno vremena kako bi došli do izražaja. Toheeb Jimoh je simpatičan i šarmantan, ali je njegov lik uglavnom puki promatrač. Cvitešićka tumači traumatiziranu protagonisticu koja ispod ledene površine kipti od bijesa i žući – i to je otprilike sve što radi cijelu sezonu. Rijetka je iznimka Toni Collette koja ima priliku pokazati raspon emocija kroz svoj odnos prema medijima, suradnicima, guverneru Dandonu (Josh Charles – The Good Wife) i svojoj obitelji za koju se brine njezin zabrinuti, iscrpljeni muž (John Leguizamo – John Wick).
The Power nije samo serija ambiciozne priče, već i tema. Scenaristice Raelle Tucker, Claire Wilson i Sarah Quintrell seciraju odnose moći u patrijarhalnom društvu – sa ili bez električnih super moći. Tko dominira u pojedinom odnosu? Na koji način nositelj koristi svoju moć? Kako funkcionira neravnoteža moći između bračnih partnera, između roditelja i djece, u vezama, u politici, u religiji, u društvu? I što se dogodi kada se ta neravnoteža preko noći nepovratno preokrene?
Za dobru mjeru, pitanje kontrole nove ženske moći sa sobom povlači očite analogije s pravom na pobačaj. Ponašanje nastavnika i osiguranja u školama podsjeća na panične reakcije nakon školskih pucnjava. Obvezno testiranje i registriranje djelatnica pak vraća sjećanja na COVID pandemiju i paranoju oko vladinih politika.
I opet, teme su ovdje toliko široke i duboke da ih sezona jednostavno ne može temeljito obraditi. Ako očekujete zaokruženu priču, moram vas razočarati: prva sezona serije The Power navodno adaptira otprilike trećinu Aldermaničinog romana.
Iako u seriji ne vidimo kakvo bi novo matrijarhalno društvo moglo izgledati, naznake onog što dolazi nisu obećavajuće. Nova je šefica ista poput starog šefa. Sa ili bez moći, ženski likovi nisu nimalo bolji od muških. Majka prostituira vlastitu kćer. Supruga prikriva muževu pedofiliju. Znanstvenica potpomaže pokušaje države da prati, registrira i kontrolira žene koje manifestiraju sposobnost stvaranja struje.
Serija definitivno želi potaknuti publiku na promišljanje vlastite humanosti, poštenja i suosjećanja. Međutim, iz prve se sezone čini kako je prevladavajući stav da moć kvari i to u tolikoj mjeri da bi radikalna preraspodjela moći mogla odvesti u građanski rat spolova. No, takav stav nije samo realističan ili ciničan. On i nehotice podilazi najgorim konzervativnim strahovima od radikalnih reformi koje, u njihovoj viziji svijeta, mogu samo odvesti u katastrofu.
The Power je definitivno preambiciozna i preširoka u svojim temama i priči. Ponavljam: devet epizoda je jako malo vremena za globalnu priču koju serija želi ispričati. Zbog istog razloga nedostaje vremena za obradu kompleksnih i osjetljivih tema kojima se serija želi baviti: od prostitucije do identiteta trans osoba. To je vjerojatno jedan od razloga zašto je The Power toliko ozbiljna i formalna. Nema tu mjesta za humor koji bi, makar slučajno, mogao uvrijediti ciljanu publiku. Oni pak koje će sama premisa serije vrijeđati ju tako-ionako neće gledati.
Moja konačna preporuka ovisi o nečemu nad čim nemam kontrolu: da li će Amazon naručiti drugu sezonu The Power. Naime, ne smetaju me nedostaci ove serije već to što gledamo nepotpunu priču. Imam loša sjećanja na vrijeme prije dvadesetak godina kada su američke TV mreže pokušale imitirati uspjeh serije Lost J. J. Abramsa. Tada su se odjednom pojavile SF serije s hrpom likova i kompleksnom mitologijom koje je trebalo raspetljavati sezonama. I dok su serije poput nove Battlestar Galactice uspješno zaokružile svoju radnju, serije poput Flashforward otkazane su nakon jedne sezone, ostavljajući publiku s hrpom neodgovorenih pitanja.
Ako The Power izbjegne tu sudbinu, to će biti sjajno. Osobno bih radije pogledao još jednu sezonu ove serije nego još jedan franšiza isprdak. U drugoj sezoni serije, scenaristice bi mogle razraditi likove i produbiti teme načete u prvoj sezoni. Potencijal je svakako tu, ali ovisi o tome ima li serija moć privući dovoljan broj gledatelja.