Recenzija filma Wolverine Jamesa Mangolda

Nakon što je posljednji dio trilogije, X-Men: The Last Stand odjezdio iz kina, cijeli pothvat mi je ostavio malčice gorak okus u ustima. Serijal je počeo dobro da bi na kraju kulminirao jeftinim i osrednjim zaključkom. No, nije me to toliko pogodilo, jer bila je rođena zvijezda. Hugh Jackman nije glumio Logana/Wolverinea, australski glumac jest bio Wolverine. Prenio je na veliki ekran upravo ono što su proživljavali brojni fanovi čitajući stripove o najpopularnijem mutantu iz X razreda. Bio je idealan koliko i Christopher Reeve za Supermana.

Bilo je očigledno da će Wolverine dobiti vlastiti filmski prostor. I to je trebala biti filmčina o animalnom mutantu, životinjskom Wolverineu kojeg proganjaju njegovi vlastiti demoni i prokleta sjećanja. Nažalost 2009. smo dobili plitko smeće, nešto najgluplje što se niti uz dobru dozu alkohola, lobotomije i sedativa nije dalo prožvakati. X-Men Origins: Wolverine režisera Gavina Hooda bio je teži promašaj u svakom pogledu (ne moram vam reći da podsvjesno strahujem i u vezi novog uratka Gavina Hooda – Enderove igre). Srećom, Wolverine je kao lik, a Jackman kao glumac ostao relativno neukaljan filmom, što ne čudi jer je franšiza, gledano sveukupno namlatila solidne pare (čemu je pridonio solidan uspjeh prve klase X-Mena).

Četiri godine kasnije, Hugh Jackman alias Wolverine ponovo ima film. Kada je u proces uletio Darren Aronofsky, priznajem, naćulio sam uši. Drag mi je redatelj i pomislio sam da bi mogli dobiti Wolverinea u sasvim neobičnom ruhu, priču o superheroju kakvu do sada nismo imali prilike vidjeti. No, kratkog je daha to trajalo. Arnofsky se povukao iz projekta neuvjerljivom pričom da ne želi biti predugo odvojen od obitelji zbog snimanja u Japanu. Tipičan odgovor kada redatelj odluči napustiti film jer ga producenti i ostala bagra u odijelima tjeraju da radi nešto što ne želi. Slegnuo sam ramenima, prihvatio Jamesa Mangolda za režisera i zaboravio na Wolverinea do prvog službenog trailera.

Dakle, Wolverine.

Ništa posebno. Tek mrvicu bolje od Originsa. Premda je scenarij trebao slijediti mini strip-serijal Wolverine Chrisa Claremonta i Franka Millera iz 1982., to se na kraju nije dogodilo. Preuzeti su tek neki motivi, i to je ono što u filmu valja. Wolverine je prikazan kao povučeni brđanin, otpadnik koji živi na planini u društvu medvjeda. Uvodna scena bacanja atomske bombe na Nagasaki i spašavanje japanskog časnika koju Wolverine proživljava kao san jest upečatljiva iako ne pretjerano inteligentna, ali stvara poveznicu i predstavlja Wolverinea kao ronina, samuraja bez gospodara.

Iako gledljiv i sa zanimljivom premisom koja Wolverina odvodi u japansku avanturu, film se nakon otprilike trećine počinje raspadati i nakon toga jedino što je gledljivo jest sam Wolverine. Zaplet i zakulisne igre u koje je uvučen su siromašni duhom i tipizirani. Ninje su nekakav rekvizit koji jednostavno mora postojati – ipak je to Japan, Japan koji je prikazan kao Potemkinova sela, bez duha i bez srži, bez suvislog sadržaja, bez ikakvog osjećaja da se radi o zemlji u kojoj se na specifičan način miješa tehnološki superiorno moderno i duboko tradicionalno. Grad se sastoji od visokih nebodera i neonskih reklama, a selo je nekakvo ribarsko s početka stoljeća. Mogao je to biti i New York i recimo, neko naše mjestašce na otoku.

Negativka/negativac/negativci, kao važni pokretači i odraz emocija glavnog lika su svedeni na tipizirane holivudske lutke krajnje besmislenih motivacija. Nisu čak niti karizmatični. Wolverine u toj nemuštoj priči linearno pleše svoj ples i jedino što spašava film jest činjenica da nema herojštine svjetskih razmjera. Wolverine ne spašava svijet već pokušava spasiti sebe.

Mangoldova želja da snimi samurajski film je očita na puno mjesta. Ta ideja, eksploatirana na pravi način rezultirala bi, usudim se reći, iznimnim filmom. Nažalost s ovakvim tekstom to nije bilo izvedivo, a holivudski trend nolanizacije koji je prisutan u svakom kadru je u konačnici rezultirao karikaturalnim spojem (u pejorativnom smislu) tipično stripovskog i hiperrealnog. Jedina svjetla točka ostao je Wolverine, premda su i njemu podrezali kandže. Gdje je zaboga nestala njegova cigara?