Everything Everywhere All at Once: mali komadić filmske magije

Jeste li se ikada probudili i odmah pokušali sebi ili nekome bliskom objasniti ono što ste sanjali? Smjestiti, povezati i racionalno objasniti sve ono što se u snu događa najčešće je nemoguća misija koja postaje još teža ako to ne pokušate učiniti netom nakon što ste se probudili. Everything Everywhere All at Once (Sve u isto vrijeme) velikim svojim dijelom podsjeća na kaotične i nemirne snove koje je jako teško prepričati. Zbog toga je o zapletu moguće reći samo najosnovnije stvari. Danas je privilegija ne znati gotovo ništa o filmskom iskustvu u koje uranjamo, a “Everything” će na taj način biti najbolje doživljen.

Michelle Yeoh je briljantna kao Evelyn Wang. Odglumila je petnaestak uloga u jednoj i dokazala da je njezin talent bezgraničan. Njen lik je u gotovo svakoj sceni filma, a glumačka raskoš prikazana je kroz dramski zahtjevne scene, preko suptilnih interakcija sa svojom užom obitelji sve do koreografiranih borbenih sekvenci koji vuku inspiraciju iz filmova Jackieja Chana. Obitelj Wang predstavlja prvu generaciju kineskih imigranata u Americi, a Evelyn je majka koja vuče sve konce. Njihov klimavi izvor prihoda je stara praonica rublja koju Evelyn drži zajedno sa suprugom Waymondom (Ke Huy Quan) s kojim je kao djevojka otišla iz Kine. Imaju kćerku Joy koju je također fantastično, odglumila mlada Stephanie Hsu. Njen odnos s majkom je turbulentan i na rubu pucanja, a ništa bolje nije ni s Waymondom. U sav taj koloplet zamršene obiteljske dinamike ubačen je i Evelynin otac Gong Gong (James Hong) kao onemoćali starčić sa svojim konstantnim potrebama.

Vrlo brzo nakon upoznavanja obitelji Wang otkriven nam je fantastični aspekt priče koji je isprva vrlo nejasan, ali intrigantan. Prilikom razgovora u Poreznoj upravi s referenticom Deirdre, urnebesnom i zabavnom Jamie Lee Curtis, gdje Wangovi moraju u detalje proći sve svoje troškovnike poslovanja u praonici rublja, Evelyn doživljava skok u svoje drugo tijelo. Tamo je dočekuje Waymond koji objašnjava da on nije njen suprug, već dolazi iz drugog, paralelnog svemira kako bi je upozorio na predstojeću borbu protiv velikog zla u kojoj je ona ključna. Naravno, njoj nije ništa jasno, ali niti nama kao gledateljima.

Bilo bi prilično zahtjevno provesti svih 140 minuta trajanja filma u pokušajima utvrđivanja svih pravila igre koje nam scenarij brzopotezno obznanjuje. Nejasnoća u ovako kaotičnoj priči prepunoj potpuno suludih ideja koje sijevaju sa svih strana mora postojati, ali mislim da sitnice koje možda ne shvatimo u cijelosti neće oduzeti od osjećaja zaokruženosti i satisfakcije na kraju filma. U esenciji svega zapravo je jedna životno važna priča koja je samo zamaskirana bedastim, šarenim i bombastičnim zapletima koje je povremeno teško za pratiti.

Dijeljene stvarnosti, paralelni svemiri ili multiverzumi u zadnje vrijeme su vrlo popularni u filmskom mediju. Marvelove adaptacije su takvu ideju ponovno donijele u mainstream, a koncept multiverzuma u “Everythingu” je prilično slično objašnjen kao u svijetu Marvelovih superjunaka. Što je sve Evelyn mogla postati da nije pobjegla iz Kine s Waymondom, kako bi joj se život odigrao da je donijela neke drugačije odluke, saznaje kroz nebrojene skokove iz jedne stvarnosti u drugu. Nemoguće je ne zapitati se koji su naši, naizgled bezazleni odabiri kojih nismo niti svjesni, imali ključan utjecaj na životne okolnosti u kojima se nalazimo sada.

Danielsi (peudonim koji podrazumijeva dva redatelja/scenarista Dana Kwana i Daniela Scheinerta) su uspjeli proizvesti originalnu filmsku magiju koja je iznimno unikatna i rijetka. Sjećam se efekta koji je na mene imao neponovljivi Being John Malkovich (1999.) i osjećaj je vrlo sličan ovome. Osim toga, nekoliko puta sam, vjerojatno nimalo slučajno, bio dojma kako su elementi filma The Matrix (1999.) poprilično dominantni u nekim djelićima priče: bullet-time koji je Matrix zapravo izmislio te Alpha-svemir u kojem Alpha-Waymond navigira svoje, i skokove svog tima, u različite stvarnosti.

U kaosu kakav “Everything” proizvodi, s tolikom količinom pomaknutih, ludih, opscenih, gadljivih i maštovitih scenarija, ne sjeda sve baš savršeno na svoje mjesto. Nije svaka stvarnost jednako zabavna (Raccaccouile svemir!?) niti je duljina filma opravdana. Imao sam osjećaj da se trajanje moglo skratiti za ugodnije gledanje. Međutim, Danielsi su izgleda dobili potpunu slobodu napraviti ono što su zamislili. Zaigranost i maštovitost pojačana je ujednačeno hektičnim tempom koji pravovremeno posustaje kada se odvijaju važne dramske scene. U nepreglednosti događaja kao što su lažni kraj filma ili dva kamena usred pustinje koja nepomično leže i tako ih se prikazuje (pre)dugih 15-20 sekundi, uvijek sam nekako završio s osmjehom na licu. Pouka o ljudskosti u svijetu u kojem se čini da je nasušno nedostaje i o obiteljskom zajedništvu te razumijevanju neće vas mimoići ma koliko se možda izgubite u skokovima kroz različite stvarnosti.