Spider-Man: No Way Home, idealan nastavak za prodobiti nove i obradovati stare fanove

Prošlo je devetnaest godina otkako je Sam Raimi iznjedrio prvi Spider-Man film s Tobeyjem Maguireom u glavnoj ulozi. Superjunaci su te 2002. godine bili sporadična pojava na velikim platnima, a Iron-Man, koji je bio okidač uspjeha Marvelovog kinematografskog svemira (MCU), stigao je tek šest godina kasnije. U međuvremenu su se dogodile kolosalne promjene u filmskoj industriji – stripovsko superherojski filmski žanr postao je premium proizvod od kojeg se generalno očekuju najveće zarade. Zbog ovoga mnogi na sam spomen nekoga od junaka iz MCU-a kolutaju očima i u startu otpisuju filmove tog svijeta. Ni sam se često ne mogu oteti dojmu da sam povremeno izbombardiran svim mogućim stripovskim likovima od kojih svatko ima svoju filmsku trilogiju ili nekoliko sezona serije.

Međutim, bilo bi nepošteno svrstati sve ove filmove u isti koš i na taj ih način odbaciti. Načelno mogu zaključiti da sam pogledao puno više solidnih ili čak vrlo dobrih filmova rađenih po predlošku stripova o superjunacima. Kada taj izbor suzimo samo na Marvelove filmove (a to nije nimalo uzak izbor) mogu reći da je svega nekoliko filmova za koje nisam mario i/ili koji su me pomalo razočarali. Većina njih su vrijedni utrošenog vremena i sadrže više od same akcije i specijalnih efekata. Takav je slučaj i s novim Spider-Man: No Way Home (Spider-Man: Put bez povratka) koji je sveukupno osmi film o ovom liku. S obzirom na to, pretpostavljam da će većina publike koja se odluči na gledanje novog Spidermana već imati određeno predznanje o njegovim ranijim nastavcima, te o događajima iz serijala filmova Osvetnici.

No Way Home je ugodan za gledanje i dovoljno jasan bez da se poznaju raniji događaji, ali će određene reference i tematski smjerovi ostati misterij gledatelju koji bez predznanja ulazi u ovo iskustvo. Parkerov (Tom Holland) identitet je otkriven. Njegov neprijatelj iz prethodnog nastavka Mysterio (Jake Gyllenhaal) se pobrinuo za to prije no što je zauvijek nestao. Svijet je podijeljenog mišljenja o Spidermanovim namjerama, a oni koji smatraju Spidermana negativcem potpirivani su šefom podcasta/TV kanala The Daily Buglea J. Jonahom Jamesonom (J.K. Simmons, koji je istog lika tumačio u originalnoj Raimijevoj trilogiji) koji koristi svaku prigodu da ga prikaže u negativnom svjetlu.

Zbog njegovog otkrivenog identiteta, ali i gnjeva javnosti koju je Mysterio uspio kanalizirati, Peteru se mnoge stvari u životu čine teže nego ranije. Svaki njegov korak je praćen pa mu čak helikopteri novinarskih kuća lebde iznad stana u kojem živi s tetom May (Marisa Tomei). Tematski, ovo nije ništa novo unutar žanra, ali otkrivanje identiteta sada je pojačano sveprisutnom tehnologijom dostupnom svakom čovjeku. Svi imaju svoje kamere te su na internetu od 0 do 24 pa se Peteru gotovo nemoguće sakriti i pronaći trenutak za sebe da zbroji svoje misli. Ta eksponiranost nije ugrozila samo njega već i njegove najbliže: MJ (Zendaya) i Ned (Jacob Batalon) pokušavaju upasti na prestižni fakultet kao i Peter, ali svi troje dobijaju odbijenicu zbog negativne pažnje koja je konstantno usmjerena na njih.

Peteru je dosta svega i želi svoj tajni identitet natrag. U svom očaju se sjetio tko bi mu možda mogao pomoći: ni manje ni više nego Doktor Strange (Benedict Cumberbatch). Peter uvjerava Strangea da mu pomogne i ovaj to nevoljko prihvaća, ali čarolija koju Strange priziva znači da se apsoultno nitko u Peterovom životu više neće sjećati tko je on. Usred bacanja čarolije Peter ga nekoliko puta prekida napominjući kako bi ipak htio da neki od njegovih najbližih znaju tko je. Strange na kraju uspijeva izvršiti čaroliju, ali zbog konstantnog ometanja, kako kasnije saznajemo, nešto je pošlo po krivu.

Svaki segment radnje koji se spominje u određenoj je mjeri spojler. Nemoguće je pričati o događajima u filmu bez da se ne otkrije nešto što je ključno, a ne bi se trebalo znati da se film doživi na pravi način. Zbog toga vjerujem da su foršpani velikim dijelom odlučili igrati na kartu djelomičnog otkrivanja bitnih nositelja radnje. Stoga neću puno novoga otkriti kada kažem da nastavak priče sadrži neke od starih negativaca koji se pojavljuju u ovom Peterovom svijetu zbog djelomično uspjele čarolije koju je Strange bacio. Norman Osborn ili Green Goblin (Willem Dafoe) ponovno dolazi u Spidermanov svijet, a nedugo za njim i digitalno pomlađeni Alfred Molina kao Dr. Otto Octavius ili Doc Ock. Oni su neprijatelji Spidermana iz nekog drugog svemira te su Peteru potpuna nepoznanica. Tu je Max Dillon ili Electro (Jamie Foxx), Flint Marko ili Sandman (Thomas Haden Church) te Dr. Curt Connors ili The Lizard (Rhys Ifans). Svi oni Spidermana vide kao smrtnog neprijatelja, a ovoga puta Peter je primoran sa svima se boriti odjednom.

Na ovaj način otkriven nam je pojam Multiversea unutar Marvelovih filmova koji je ranije predstavljen u briljantnom animiranom filmu Spider-Man: Into the Spider-Verse (2018.). Ispremješani svjetovi i paralelni svemiri nude bezbroj mogućnosti, a gledajući na širu sliku Marvelovog svijeta, ovo je iskorišteno na najbolji mogući način kako bi se objasnili neki od prethodnih Spider-Man filmova u kojima glavnog lika ne tumači Tom Holland.

Hollandovog Spidermana poznajem mnogo bolje od svih prethodnih. Ne samo da se pojavio u filmovima u kojima je on glavni lik, već i u Captain America: Civil War (2016.) te posljednja dva Avengers filma: Infinity War i Endgame. Uz to, Tom Holland je zaista savršen odabir za ovu ulogu i kako je vrijeme odmicalo sve se više sjedinio s njom. Dječački šarm i pozitivna zaigranost idealne su karakteristike koje bi Peter Parker trebao imati, a Tom Holland ih savršeno kanalizira. Zendaya kao njegova partnerica MJ ostvaruje uvjerljivu kemiju s njim dok je Ned Leeds ovoga puta čak i koristan uz to što služi kao humorni predah.

MCU uradci su nas razmazili savršenim tempom unutar svojih filmova pa je to ono što sjaji i ovdje. Akcije je napretek, a vrijeme za predah nikada nije beznačajno niti dosadno. Kotačići radnje ne prestaju se koturati, a s obzirom na izvrtanje stvarnosti i ispreplitanja raznih svjetova, nije na odmet napomenuti kako film zahtijeva potpunu pozornost. Najveća mana je činjenica da će iskustvo gledanja biti znatno umanjeno gledateljima koji nisu uspjeli biti iznenađeni onime što je produkcija uspijevala držati u tajnosti sve do same premijere. Ipak, sve i da znate sva ključna iznenađenja, Wattsov treći Spider-Man je uživancija koja je epitom svega dobrog što je Marvel napravio proteklih desetak godina.

Iako se i ovaj film drži nekih standardnih MCU formula za uspjeh, ne mogu se oteti dojmu kako je No Way Home još jedan korak dalje unutar žanra. Dojmljivom kombinacijom nostalgije i predstavljanjem potpuno novih pravila u svijetu u kojem je ionako teško pratiti sve zakonitosti i ograničenja, ovo je savršena spona između novih i starih fanova paukolikog stripovskog junaka. Mislim da još nisam doživio film na ovaj način nakrcan autoreferentnošću, easter-eggsima na svakom koraku i tolikom količinom podilaženja fanovima. Na kino-projekciji prilično ranog datuma, dok su još mnoge stvari u vezi filma uspijevale biti sakrivene povremeno sam čuo glasna klicanja publike, oduševljenje u reakcijama i iskrena iznenađenja. Ne mogu reći da se ni meni samome povremeno nije nasmijao brk.

Doctor Strange in the Multiverse of Madness je već dobio prvi taeser, a tematski je direktno vezan za događaje u filmu No Way Home. Trailer je dobio i animirani nastavak Moralesovog Spidermana naslovljen Spider-Man: Across the Spider-Verse pa ćemo se, po svemu sudeći, boriti s Multiverseima još dugo vremena. Jedini problem koji imam s tim jesu pravila igre: kako prihvatiti nešto kao činjenično stanje, kao nepovratni događaj i pravilo koje se mora poštivati, kada nas koncept Multiversea uči da gotovo ništa nije kako se čini, da se sve može ispraviti, vratiti ili izmijeniti? Bojim se da bi to moglo naštetiti težini i ozbiljnosti bilo koje buduće radnje jer više nikada nećemo biti uvjereni da je ono što vidimo zaista tako.