Arcane: najbolja adaptacija kompjuterske igre ikad

Nerado koristim superlative, ali Netflixova animirana serija Arcane je zaista najbolja ekranizacija kompjuterske igre koju sam ikada gledao.

Ekranizacije igara imaju dugu i neslavnu povijest. I nakon dvadeset i nešto godina, dobre adaptacije možemo nabrojati na prste jedne ruke. Arcane francuskog studija Fortiche Production se stoga lako probila na čelo ove vrlo kratke liste.

Serija se bazira na likovima i svijetu iz League of Legends, iznimno popularnoj MOBA igri iz 2009. godine. Kao i sa svakom dobrom adaptacijom, poznavanje originala pomaže, ali nije nužno za razumijevanje priče.

Serija prati sukob između bogatog i tehnološki naprednog velegrada Piltovera i potlačenih stanovnika podzemnog grada Zauna. Roditelji sestara Vi (glas Hailee Steinfeld – Bumblebee) i Powder (Ella Purnell – Army of the Dead) ubijeni su u neuspjeloj pobuni radnika. Brigu o njima preuzima Vander (JB Blanc – kojeg se čuje u hrpi kompjuterskih igara), neformalni vođa Zauna. Najveću prijetnju Vanderu predstavlja mafijaš Silco (Jason Spisak – još jedan veteran sinhronizacije) koji vodi unosan posao dilanja opasne nove droge Shimmer. Za to vrijeme, mladi izumitelj Jayce Tallis (Kevin Alejandro – Arrow, True Blood) otkriva kako mehanički upotrijebiti magiju kao izvor energije što bi moglo izazvati novu industrijsku revoluciju. Tu su i klasni sukobi, političke spletke, policijska korupcija, terorizam i druge iznenađujuće ozbiljne teme.

Možda vam sve to zvuči previše komplicirano, ali scenaristi serije Christian Linke i Alex Yee vrlo spretno isprepliću pripovijedanje, karakterizaciju likova, i objašnjavanje svijeta. To posebno dolazi do izražaja u prve tri epizode koje isporučuju daleko najviše informacija bez da se pretvore u suhoparnu ekspoziciju. Povrh svega toga, Arcane također uspješno balansira između čistog eskapizma i dublje, ozbiljnije priče.

Svojim svjetonazorom, Arcane se uklapa u young adult distopije poput Hunger Games. To mu je, po meni, možda i najslabija točka. Ton serije je kombinacija adolescentskog cinizma i mladenačkog idealizma. S jedne nam strane serija pokazuje kako su političari redom korumpirani, ljudi slabi, a idealisti licemjerni. S druge strane Arcane implicira kako je zapravo bilo kakvo nasilje loše jer skoro pa neizbježno vodi u daljnju eskalaciju sukoba. Čini mi se kako je ova kombinacija preniskih očekivanja od drugih i previsokih standarda za sebe savršeni koktel za stvaranje politički pasivnih građana.

Pa kako se onda u svijetu serije zbivaju bilo kakve konstruktivne društvene promjene? Tako da prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme donese moralno ispravnu odluku. To je odlično za dramu i pripovijedanje, ali šalje krivu poruku o stvarnom svijetu u kojem promjene uglavnom nastaju kao rezultat dugotrajnog rada niza ljudi i organizacija.

Svjestan sam kako ovdje zvučim preozbiljno i prekritično. Međutim, Arcane je dovoljno ambiciozna i nijansirana serija da dopušta ovakve analize. A to je, bar po meni, zbilja impresivno postignuće za ekranizaciju igre u kojoj se igrači tuku čarobnim moćima.

Arcane crpi inspiraciju iz bogate tradicije urbanih SF distopija. Filmski ur-primjer je Metropolis Fritza Langa iz 1927. čiji odraz vidimo u blistavim neboderima Piltovera i prljavim gradskim kanjonima Zauna. Vizuali u seriji vuku inspiraciju i iz kompjuterskih steampunk igara poput Bioshock Infinite ili serijala Dishonored. Što se animacije tiče, vidljiv je i utjecaj odličnog animiranog filma Spider-Man: Into the Spider-Verse, posebice u neonskim grafitima koji pulsiraju u žestokom ritmu muzike.

A onda su tu akcijske scene. Praktički svaka epizoda ima bar jednu fantastičnu, napetu scenu borbe. Redatelji Jérôme Combe, Pascal Charrue i Arnaud Delord napravili su izvanredan posao. U tim se scenama najbolje vidi fleksibilnost animacije kao medija u kojem specijalni efekti nisu problem, a glumci i kaskaderi ne moraju uvježbavati koreografiju borbe.

Likovi su u animiranim filmovima grupni projekt scenarista, animatora, dizajnera i glumaca koji im posuđuju glasove. Čak i tako, vrijedi spomenuti glumačku postavu u kojoj su, uz ranije spomenute glumce, također i Katie Leung (Harry Potter filmovi), Harry Lloyd (Brave New World), Toks Olagundoye (Steven Universe) i Amirah Vann (Star Trek: Picard). U malim ulogama svoje glasove posuđuju i Shohreh Aghdashloo (The Expanse) te nedavno preminula domaća glumica Mira Furlan (Babylon 5, Lost).

Gledajući Arcane, isprva sam očekivao kako će serija slijediti stari recept karakterizacije likova u animiranim filmovima: što je lik ružniji, to je opakiji. No, autori su i sami svjesni takvih stereotipa, pa se ne boje zamutiti vode. Jayce Tallis započinje kao moralna vertikala, ali kroz priču polako klizi na mračnu stranu. S druge strane, demonski Silco u nekim trenucima neočekivano pokazuje svoju ljudskost.

Rijetka iznimka u kvaliteti karakterizacije je lik Jinx. Jedan od omiljenih likova iz League of Legends, ona je kombinacija Jokera i Harley Quinn iz stripova – agent kaosa. Iako joj scenaristi ovdje pokušavaju dati nekakvu dubinu, Jinx ostaje samoživa, kaotična i zla – što je najdosadniji tip zla. To ne bi bilo problem da je u pitanju komični predah ili povremena prijetnja. Ali Jinx je među glavnim likovima. Najzanimljiviji dio njezine osobnosti je preobrazba iz traumatiziranog djeteta u psihopatskog ubojicu. No u Arcane se to dogodi doslovce između dvije epizode.

Arcane je postala fenomen, a Netflix ju je službeno obnovio za drugu sezonu. I dok prva sezona završava napeto i neizvjesno, mene zanima cliffhanger druge vrste. Čitajući o igri League of Legends, shvatio sam kako nam serija zapravo prikazuje porijeklo likova iz igre. Što će se dogoditi kada serija dovrši njihovu transformaciju? Da li će scenaristi imati slobodu mijenjati i razvijati likove i dalje, ili će radnja i karakterizacija udariti u nevidljiv zid likova kakvi su u igrama?

Pa, to ćemo saznati sljedeće godine.