Terminator 2: kako snimiti filmski nastavak!

Terminator 2: Judgement Day (Terminator 2: Sudnji dan) iz 1991. godine je jedan od najboljih filmskih nastavaka u novijoj povijesti. Ovaj akcijski SF film Jamesa Camerona je arhetipski primjer holivudskog nastavka: filma koji je u svakom pogledu veći, glasniji, skuplji i – Usudim li se to napisati? – bolji od prvog dijela.

Ali tako nešto je bilo i za očekivati. Do 1991. godine Cameron je već demonstrirao sklonost većim i bučnijim nastavcima. 1986. je režirao Aliens – daleko najbolji nastavak kojeg je Alien Ridleyja Scotta ikada dobio. S vremenom će pak izgraditi reputaciju redatelja koji redovito probija budžete (Avatar, Titanic) ali i donosi zaradu (i opet, Avatar i Titanic).

Vidljivo je to i u ovom filmu. The Terminator iz 1984. godine traje 107 minuta a snimljen je za kojih 6 milijuna dolara. Sedam godina kasnije, Terminator 2: Judgement Day koštao je stotinjak milijuna dolara, a traje preko dva sata. U kinima je zaradio oko 500 milijuna dolara, što bi danas bilo skoro duplo više. Na Oscarima je osvojio četiri nagrade – u tehničkim kategorijama doduše, ali Oscar je Oscar. Njegov je uspjeh još više pogurao Hollywood u smjeru produkcije visokobudžetnih, spektakularnih blockbustera. U vrijeme svog izlaska, Terminator 2 je reklamiran kao najskuplji film u povijesti. Trideset godina kasnije, nije čak niti u prvih pedeset. Većina filmova na listi nastala je nakon ovog filma.

U svom osvrtu na The Terminator komentirao sam kako taj film pripovijeda fokusiranu, zaokruženu priču koja scenaristima nije ostavila puno prostora za nastavke. Umjesto da spriječi rođenje spasitelja čovječanstva u ratu protiv strojeva, robot-ubojica poslan kroz vrijeme (jedan jedini Arnold Schwarzenegger) povezuje konobaricu Sarah Connor (Linda Hamilton) s vremenskim putnikom (Michael Biehn) i preobražava ju u ratnicu koja će roditi budućeg vođu pokreta otpora. Vremenska petlja time je zaokružena a budućnost predodređena.

Kako zaboga uopće nastaviti gotovu priču? Kratki i sarkastični odgovor bio bi tako da umjesto jednog robota pošalješ dva.

Ovaj put glavnog negativca glumi tada mladi i naočiti Robert Patrick. Maskiran u policajca, on praktički neopaženo progoni Sarah i njezinog sina Johna (Edward Furlong) po Los Angelesu. Njegova krinka pritom nije slučajnost već Cameronova nimalo suptilna kritika moći policije u Americi. Usto, T-1000 je načinjen od „tekućeg metala“ zbog kojeg može mijenjati oblik i zacjepljivati ozljede. Efekti njegove preobrazbe rani su primjer uspješnog korištenja kompjuterske animacije u igranom filmu. Za njih je zaslužna firma Industrial Light & Magic koju je George Lucas osnovao sredinom 1970ih i koja je razvijala specijalne efekte za Star Wars filmove.

S druge strane je svima poznati T-800 ili Model 101 kojeg ponovo tumači Schwarzenegger. Za vrijeme snimanja prvog filma 1984. godine, Švarci je bio slabo poznati glumac. Sedam godina kasnije, bio je svjetska superzvijezda. Naravno da više sada nije mogao biti samo još jedan bezlični negativac. Iako je Švarcijev T-800 samo stroj, kroz prividno hladnu fasadu sada se probijaju trenuci humora koji njegovom liku daju na ljudskosti. To ponajviše dolazi do izražaja u njegovim interakcijama s Johnom.

Zapitao sam se ranije kako zaboga nastaviti priču Terminatora? Dugi i ozbiljni odgovor jest kroz prikaz posljedica koje su zbivanja iz prvog filma imala na preživjele likove. Ako je prvi film prikazao preobrazbu Sarah Connor iz prestravljene žrtve u beskompromisnu ratnicu, sad otkrivamo cijenu koju je za to platila. Godinama kasnije, Sarah Connor je paranoična, traumatizirana veteranka rata koji još nije ni započeo. Zatočena je u psihijatrijskoj ustanovi, a njezin vlastiti sin smatra ju ludom.

Sve se to mijenja dolaskom dvojice terminatora. Odnos Sarah, Johna i T-800 je srce ovog bučnog, bombastičnog filma. Sarah mora naučiti vjerovati drugima: ne samo svom sinu sada, već i njegovoj budućoj verziji koja joj je poslala smrtonosni stroj da ju štiti. John Connor je pak odrastao bez oca. T-800 je nešto najbliže očinskoj figuri. Pritom pomaže što je Švarci ujedno i najkul igračka koju je ijedan desetogodišnjak ikada dobio. Ako vam ovo sve zvuči pomalo plitko, očito ili melodramatično, pa, vjerojatno ste u pravu. Ali za ovako veliki film, Cameronu su trebale i velike, jednostavne emocije. Sve ostalo bi naprosto nestalo u spektaklu.

Cameron razumije kako je trik dobrog akcijskog filma – ma zapravo, svih priča općenito – taj da nam bude bar malo stalo do likova i radnje. Mislim, da se razumijemo: svaka čast spektakularnim eksplozijama, scenama potjera, digitalnim animacijama i drugim specijalnim efektima. Činjenica je da Terminator 2 i nakon trideset godina izgleda i zvuči fantastično. Ali, bez odnosa tri glavna lika, ovaj bi film bio samo još jedan isprazni spektakl kojeg se nitko ne bi sjećao.

Kao recimo bilo kojeg Terminator filma snimljenog nakon ovoga. Već trideset godina Hollywood pokušava replicirati uspjeh Cameronovog Terminatora 2. No, kao i s nastavcima Aliena, Predatora i tolikih drugih, ponekad je to jednostavno nemoguće.

Stoga navratite u subotu 10. srpnja u 21:30 u ljetno kino Tuškanac. Tamo se, u sklopu filmskog festivala Fantastic Zagreb, na velikom ekranu prikazuje Terminator 2: Judgement Day. Cameronov film je blockbuster klasik nastao u vrijeme kada su filmovi poput tog još uvijek bili iznimka a ne pravilo. Trideset godina kasnije, i dalje je primjer kako napraviti filmski nastavak dostojan originala.