Recenzija filma Zvjezdane staze: U tami

16052013_STID_recenzija

Prije nego što se obrušim na film, zagnjavit ću vas malim presedanom. Ako vas zanima samo film, preskočite prvih nekoliko odlomka, do rečenice Dakle, film.

Vjerojatno znate da recenzenti imaju mogućnost pogledati film na posebnoj projekciji, obično održanoj nekoliko dana prije redovite kino-distribucije. Na tim novinarskim prikazivanjima pojavi se hrpica od tridesetak ljudi koji se više-manje poznaju i doživljaj je gotovo intiman, kao gledanje u stanju s prijateljima. Dolaze pogledati film zbog posla kojim se bave, film neopterećen dugim uvodima i reklamnim bombardiranjem.

Za Zvjezdane staze: U tami nije bilo tako. Desetak je novinara pozvano da pogledaju film na drugoj redovitoj pretpremjernoj projekciji, a kao primarni razlog je navedena  želja studija da se film doživi s publikom. Hajde, pomislio sam, iako odlazim u kino zbog filma, a ne kolektivnog doživljaja mase, pristao sam. Nije da sam imao izbor.

I? Pa, ovim bi se putem zahvalio na briljantnoj ideji što sam Zvjezdane staze gledao pored debeljka koji je u nekoliko navrata palio mobitel da bi se esemesao ili fejsao ili što već i predivno mi svjetlošću ispunjavao periferni vid (fantastično se uklapajući u Abramsove lansflare). Kada tome dodam i neadekvatnu ventilaciju  u punoj IMAX dvorani zbog koje su mi se maglile 3D naočale, rekao bih da je doživljaj s publikom bio ‘pun pogodak’. Hvala na razumijevanju prilikom čitanja recenzije.

Dakle, film.

Skrpan od višegodišnjih intervencija i ukiseljenih ideja, Star Trek (reboot) iz 2009. bio je infantilan, pun fabularnih rupa i bedastoća, ali s dozom šarma, dovoljnim poštivanjem povijesti i solidnim prvim taktovima za stvaranje nečega alternativnog i novog. Nije bio dosadan, a odlična glazba Michaela Giacchina i kamera filmu su dali dosljedan ritam. Najvažniji element je ispoštivan – glavni likovi su bili dostojna zamjena prethodnim ekipama. Friške avanture nove stare ekipe tamo gdje čovjek nije kročio mogle su započeti. Apetiti su narasli, čak i najzagriženijim trekkijima. Pao sam na to.

Nakon četiri godine čekanja, u kina stižu Zvjezdane staze: U tami, nastavak prethodnog? Remake Khanovog bijesa? Nešto treće? Prilično glupog naslova koji ima jeftin podtekst, nove Zvjezdane staze se nadovezuju na prethodni film isključivo po setingu iako je prvi film postavio poveznice s ostatkom Trek univerzuma s dovoljnim odmakom za autentičnost i osobno pečatiranje Star Treka nove generacije. Osim nesuvislog nabacivanja bez smisla i bezočnim ripoffom izvornih Trek elemenata, Zvjezdane staze: U tami su jednostavno infantilne, pune rupa i bedastoća s tek nekoliko elemenata meni vrijednih gledanja.

Film počinje s frkom. Kirk i Bones trče pred razularenim domorocima, dok Spock u skafanderčiću na dnu vulkana pokušava spriječiti erupciju i spasiti planet (opterećen uništenjem Vulkana, ali to je samo pretpostavka). I sve to, a da se ne prekrši Prime Directive (nema miješanja u razvoj inferiornih civilizacija, samo promatranje, no  – ako te ne ulove, it’s ok). Naravno, vulkan is a taf bič pa ne ide sve po planu i ispada da se Spock nebu zvlekel. Logikom da potrebe svih ostalih su važnije od potreba nekolicine, Spock je spreman na žrtvu i na koljenima, raširenih ruku u polupreseratorskoj melankoličnoj bring it on pozi dočekuje vruću sudbinu bez trunčice emocije, a znamo da zna biti itekako emotivan jer u njemu čuči polovica čovjeka. Kirk se Spockovoj žrtvi  opire, usijane glave kakav je mora ga spasiti. Eh, nije to samo tako jer, pazite, Enterprise ne može u grotlo zbog toga što mu oplata neće izdržati vrućinu vulkana(?). Dakle, materijal za skafander je otporan, a svemirski brodovi se rade od kartona? Na kraju se nekako prebrika teleporter i Spocka uspješno presele na brod. Dobro, a čemu onda prvotni silazak u vulkan šatlom, pitam se.

Scena u cijelosti odiše znanstvenim nelogičnostima i lišena je  emotivne napetosti jer očigledno je da Spock neće nadrapati. Nakon spašavanja uslijede očekivano isprazne doskočice i logičko nadmudrivanje između Spocka i Kirka. Da nije Uhurine ljutnje na Spocka (ipak su u vezi) čime je situaciji udahnula barem sitnu katarzu, scena bi bila toliko plošna i jadna da bih ozbiljno razmislio o napuštanju kina.

Nakon toga mi je bilo svejedno. Uhvatio sam ton filma i čekao sljedeći udarac gluposti i tako bi do kraja filma. Žalosno je da su čak trojca scenarista (Kurtzman, Orci i Lindeloff) radili na filmu. Žalosno je da im nitko nije rekao da to što su napisali naprosto nije dobro. Čak i najvažniji detalj filma – odnos između Spocka i Kirka je napisan tipično novoholivudski, kao da gledam Irona Mana 3. Zamijenite im dijaloge i neće se primijetiti razlika.

J. J. Abrams je prirodno talentiran zabavljač i zato njegovi filmovi naprosto jure, nisu dosadni i idu nezaustavljivo do samoga kraja. To nije pripovijedanje i izazivanje emocije ili traganje za angažmanom gledatelja, to nije komunikacija umjetničkog djela, likovima nije ostavljen ni trenutak vremena za refleksiju, žrtva je tretirana kao u video-igri: lako se oživljava.  J. J. zapravo radi filmove kao roller coastere. Posjedne te u stolac, nabije ti 3D naočale na oči i vozi. Kao i Lucasa (a bogami i Scotta), njega ne zanima znanstvena-fantastika već lijepe slike, stil preferira sadržaju, brzinu i jeftine doskočice od originalnih i potencijalno dubokih misli. A publika guta udicu i uvjerena je da čim nije dosadno znači da je dobro.

Ne čudi zato krajnje nerazumijevanje originalnog Khana i Treka općenito, film je lišen esencijalnog začina – pionirskog duha. Zvjezdane staze: U tami su proizvod lijenosti i bez trunke originalnosti. Pritom su i parafraze na američku vanjsku politiku, terorizam ili aktualnosti svijeta u kojem živim toliko površne da potpuno gube smisao u filmu. Da, ali zato je barem negativac odličan, upozoren sam. Ne, nije. Negativac je zapravo očajan lik, ali je odličan glumac koji ga tumači i izvukao je maksimum iz karaktera (kao i Ewan McGregor kao Obi Wan). Motivacija Khana na kraju ispada čista šablona jadno prikrivena u naslovu filma. Osim Spocka, Kirka i povremeno Uhure, ostatak posade jedva da je dobio minutažu.  Čak je i Scotty koji ima svoje momente, sveden na minimum, a svo preostalo vrijeme dano je Khanu.

Zvjezdane staze: U tami su od Zvjezdanih staza koje imaju svoju posebnost (nisam neki trekki, ali poštujem historiografiju i načela) pretvorene u akcijsko smeće koje Coleridgeov suspension of disbelief koristi da bi opravdao lobotomiziran proizvod u svrhu podilaženja publici. A što će tek od Star Warsa napraviti, ne usudim se ni pomišljati.

Check Also

Furiosa: A Mad Max Saga – postapokaliptična poslastica s krivim protagonistom

Kad se pojavio na velikim ekranima prije deset godina (da, vrijeme brzo prolazi), „Mad Max: …

Fallout: prvoklasna zabava u Pustoši

Čini se da je lekcija za uspješnu adaptaciju videoigre usvojena. A to je, ne popravljati …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics