Recenzija romana Noćni cirkus Erin Morgenster

Noćni cirkus (The Night Circus)
Autorica: Erin Morgenstern
Godina izdanja: 2012. (2011. original)
Nakladnik: Fraktura
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 450
Prevoditeljica: Alenka Mirković-Nađ
Jezik originala: engleski

Noćni cirkus priča je vrijedna čitanja, ali ne i pamćenja. Rečenice autorice Erin Morgenstern nisu poetske iako joj je tekst estetski ugodan. Naracija klizi, ali puno toga nestane sa svakom okrenutom stranicom jer autorica je izvrsna u detaljima kojima otkriva čarolije, prvenstveno cirkusa, ali prilično blijeda u fabuli i zapletu.

Radnja romana je smještena u period s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća bez nekog posebnog razloga. Čini se samo da je to vrijeme (romantično idealizirano) prezentirano čitatelju kao uvjerljivije za postojanje cirkusa u kojem djeluje istinska magija. To je vrijeme kada znanstvena spoznaja još ne gasi svijeće magičnog i nadnaravnog. Autorica vjeruje da je stvarnu čaroliju smještenu u to vrijeme lakše progutati. To je djelomično točno, ali nažalost, djelovanje i govor likova su previše suvremeni i tom vremenu pripadaju samo po kostimima.

Poprište radnje je neobičan cirkus, Cirkus snova koji ne predstavlja tek atrakciju za smrtnike – cirkus je arena, ring u kojem je na djelu igra za one koji drže konce u rukama, tragična sudbina za one koji o koncu vise. Jedan mladić i jedna djevojka svojim se magičnim cirkuskim atrakcijama međusobno bore ne znajući točno za što ili oko čega. Među njima se rađa ljubav, tijek i način igre se mijenja, a ishod postaje tragičniji. U relativno solidnoj ljubavnoj, Erin je, nažalost, propustila proizvesti više napetosti. Ljubav među glavnim protagonistima je moćna, ali buja previše linearno da bi osjetili njezinu veličinu.

Erin je djelomično osigurala Noćni cirkus od težeg kritičkog napada izjavom da je pisala bajku, a u bajci ne očekujemo (dapače, to je pravilo), snažnu naraciju ili psihološki dobro izdubljene likove već arhetipska utjelovljenja. Zvuči kao jeftin izlaz za nuždu, ali upravo su to razlozi zbog kojih nije nimalo lako stvoriti suvremenu, realnu bajku. Svjedoci smo loših pokušaja Hollywooda, a tek neki veliki talenti su u tome uspješni (recimo Gaiman sa Sandmanom).

Roman Noćni cirkus najsnažniji je zbog toga upravo u Cirkusu, u zanimljivim idejama za cirkuske atrakcije koje je autorica doista isplela poput čipke. Taj svijet je daleko stvarniji od onoga izvan koji jedva da postoji. O njemu gotovo da ništa ne znamo, a ono malo je spisano u klišeiziranim epizodama. No zato Le Cirque des Reves pršti životom i čitatelj može uživati u gotovo gaimanovskim slikama kada se prepusti cirkuskim atrakcijama. Negdje sam pročitao da za cirkus pun ‘stvarne’ magije uvijek postoji vrijeme, pa tome pripisujem uspjeh i nagrade koje je knjiga osvojila. Možda je u tome i glavni nedostatak  romana – u priči o igri sudbine, ploča i izgled figura daleko su zanimljiviji od poteza.