Inverzija Science fiction and fantasy news website
The Boysi su se vratili u grad! Jedna od stvari koje bitno razlikuju seriju The Boys od ostalih superherojskih serija, što je bilo kristalno jasno već u prvoj epizodi prve sezone, je gotovo mučna te iznimno grafička i velika količina nasilja. Serija je sušta suprotnost klasičnoj priči o superherojima i prezentira se kao savršeni lijek protiv zamora uobičajenim Marvelovim superjunačkim dobričinama. Amazonova serija naginje realnijem prikazu života sa supermoćnim ljudima uz oštru kritiku današnjeg društva koja, između ostalog, otkriva kako se lako javnost da izmanipulirati i povesti na jezivi put prema fašizmu. I unatoč tome što je prva pa čak i druga epizoda nove sezone nešto sporija i manje brutalna, treća je ponovno odvalila punim zamahom, i to kakvim. Ukratko, The Boysi su barem u prve tri epizode i dalje dobrodošlo osvježenje na tv-u iako nisu bez problema jer brojni podzapleti pomalo otupljuju oštricu.
Dok se prva sezona uhvatila u koštac s kapitalizmom i pokretom #MeToo, druga sezona se bavi temama scientologije (odnosno njezinog očitog pandana – Church of the Collective), bijele nadmoći i Trumpovom Amerikom, i to bez ustručavanja. Za razliku od namjerno neuredne prve sezone, druga je jasna u svom prikazu dobra naspram zla. Tvorci serije ne ostavljaju mjesta za razumijevanje ili suosjećanje za bilo kojeg negativca. Stoga the “bad guysi” promiču posjedovanje vatrenog oružja, proizvode superzlikovce i gnječe bubnjiće mlađih supsova s invalidnošću koje se ne smatra dovoljno vrijednima da bi se pridružili Sedmorki. Loši su apsolutno i nepovratno loši, bez pardona. Da, serija je potpuno izvitoperila ideju heroja i zlikovca, ali jasno je iza koga ćete stati, i skoro je nevjerojatno kako jedva da postoji siva zona. Muzička podloga je i dalje jednako dobra kao i u originalnoj sezoni s kultnom glazbom tijekom ključnih scena (Billy Joel Pressure, You’re Only Human; The Turtles Happy Together; The Rolling Stones Sympathy for the Devil; Talking Heads Psycho Killer). Zanimljivost druge sezone je nedostatak vodstva. Nitko nije glavni niti zna tko jest. Ekipa Sedmorke je u kaosu, bore se s disfunkcionalnošću unutar svojih redova i napetostima povezanih s Vought Internationalom koji ih nadgleda i profitira od njih. Što uključuje i famozno (i vrlo poznato) snimanje filma o velikoj Sedmorki – Rise of the Seven (jeste li primjetili sve silne postere za film po gradu?). Nije puno bolja situacija ni u kampu ekipe Dečki. S na početku odsutnim Billyjem (Karl Urban), ostatak ekipe Hughie (Jack Quaid), Mother’s Milk (Laz Alonso), Frenchie (Tomer Capon) i Kimiko (Karen Fukuhara) “izgubljeni” su i nisu posve sigurni kako i kamo dalje iz nezavidne situacije u kojoj se našli. Čitava stvar će samo eskalirati kada ima se na pragu pojavi još jedan problem u obliku supsa terorista. Hughie preuzima incijativu i želi ih usmjeriti, ali unatoč činjenici da je jaka moralna vertikala ekipa mu daje do znanja da nije dorastao zadatku, i da nema druge nego pozvati Butchera. “It’s not a game now. We need a real captain.”
Što se pak tiče korporativne moći, ni čelnik Voughta (Giancarlo Esposito), zloglasne multinacionalne korporacije koja sponzorira Sedmorku, ne može zaobići volju svojih dioničara, bez obzira na njegove osobne preference.
Na produkcijskoj razini The Boysi su uvijek vrlo zabavni za gledanje, pod pretpostavkom da niste gadljivi, jer u tom slučaju ova serija nikako nije za vas. Akcijske scene su pametne, iznenađujuće i eksplozivne, s često zanimljivim i upečatljivim linijama dijaloga. A kao dodatni začin koji unosi još više kaosa se dobro uklopila i nova članica Sedmorke – Stormfront (Aya Cash), čije ćete pravo lice upoznati već u trećoj epizodi. Uz njezinu razornu moć munje jednako je zastrašujuća i njezina sposobnost manipuliranja.
No ima i likova s kojima serija ne zna točno što bi. Tu bez sumnje spada The Deep (Chace Crawford), koji unatoč svom nazivu nema nikakve dubine. Aquamanov pandan se pokušava vratiti pod svjetla reflektora, i u tome mu pomaže crkva koja jako podsjeća na scientološku. No teško da će vas biti previše briga za njega, bez obzira na njegovu katarzu. Jedan moment je čisti comic relief (btw jeste li skužili čiji je glas u pitanju kada The Deep razgovara/pjeva s vlastitim škrgama?), pa odmah nakon toga skreće u “ozbiljne” vode kritike. A kritika je pak previše površna, ne traži naše bolje razumijevanje problema koliko želi priznanje za hrabrost prezentiranja istih.
Važno je istaknuti da svaka epizoda traje oko sat vremena. To su možda dobre vijesti za sve koji se pošto poto što duže žele družiti s likovima serije, ali kad se radi o uživljavanju u njihove emocije, to je sasvim druga priča. Jer po svemu sudeći The Boysi nastoje biti nešto ozbiljniji, ali su otišli previše u širinu da radi toga gube na dramatičnosti. Kimiko je dobila veću minutažu kako bi bila jasna njezina motivacija borbe protiv Voughta koja je s krajem treće epizode dobila novi okvir. Homelander (Antony Starr) se otkriva kao još veći psihopat s kompleksom Boga, čiji prijezir prema običnim ljudima nadilazi samo njegova ljubav prema mlijeku, a čini se da je još opasniji kao lik u ulozi oca, kojem se jako sviđa ideja “mini verzije njega”. “We can do anything we want and no one can stop us. Now that, that’s a good feeling, a really good feeling.” Kako se povećava broj likova, drama ponešto blijedi, te se teško pokrenuti s pojedinim emocionalnim naletima serije, unatoč uglavnom fantastičnoj izvedbi glumačke ekipe.
Amazon je već obnovio seriju za treću sezonu i naručio emisiju posvećenu raspravi o njoj. Iako se često pod pojmom “hita” skriva sve i svašta, The Boysi svojom širokom lepezom popkulturne i političke satire sasvim sigurno zaslužuju taj naziv. Kemija između likova je postojana i uvjerljiva, bilo da ona proizlazi iz mržnje ili ljubavi. No serija ipak nije toliko moćna koliko bi voljela biti. Mogla bi biti još bolja da je ponešto konciznija s manje tema, te s pokojim likom manje, da se ne gubimo u toliko tužnih priča.
