Nijemi pratitelji – Laura Purcell

Prava noćna mora za ljubitelje gotičkog horora, roman čija se jeziva atmosfera uvlači pod kožu poput ivera i drži vas u demonskoj neizvjesnosti…

Laurin prvijenac, njezino prvo literarno čedo, upravo je ovaj roman u gotičkoj horor maniri, a istovremeno i njezina prva uspješnica. Gotički romani uvijek imaju izrazitu dozu suspensa, tmurnih i ukletih interijera, te isto tako tjeskobnih i mračnih likova sa zagonetnim agendama. Laurin roman crpi svoju potencijal iz tih klasičnih elemenata i gradi radnju i atmosferu upravo na njima. Iako po ocjenama na Goodreadsu njezin sljedeći roman „Corset“ ima još bolje ocjene, to samo dokazuje kako autorici ne nedostaje ideja. Osobno volim kako neki romani slučajno dolutaju na moju listu čitanja, i ispostavi se da je čitanje bilo iznenađujuće ugodno i skoro čitano u dahu. Skoro pravi page-turner, da se izrazim stručnim terminom knjiškog crva.

Radnja romana i prve narativne linije započinje 1866. godine u psihijatrijskoj bolnici St. Joseph. Doktor Sheperd, pristalica novih revolucionarnih metoda u liječenju psihijatrijskih slučajeva, ispituje teško opečenu pacijenticu Elsie Bainbridge. Otvorivši se, počinje se prisjećati pričajući dobrom doktoru priču iz dana kada je sve počelo. A sve je počelo dolaskom iz Londona u zabačeno mjestašce Most nakon prerane smrti njegovog muža Ruperta. Dolazi preuzeti naslijeđeno imanje s nećakom svog muža, te se nada da će u seoskoj idili pronaći mir za sebe i svoje nerođeno dijete. No, kako to obično biva u pričama ovakove sorte, njezino nasljedstvo više je prokletstvo nego dar.

Otključavši davno zabrtvljena tavanska vrata Elsie pronalazi tajanstvene i istodobno zlokobne drvene likove ljudske veličine. Jedan od njih nevjerojatno je nalik na nju, te ga iz radoznalosti premještaju dolje u kuću. Povijesno gledano, takve iznimno realistične drvene lutke zovu se Nijemi pratitelji i izvorno su bile dio nizozemskih kućanstava u 17. stoljeću, da bi tijekom 18. i 19. stoljeća postale popularne i među europskom elitom. U danima koji uslijede netko kao da stalno premješta te lutke po kući, niču svugdje kao svojom voljom, a sama Elsie i osoblje njezine kuće nije sigurno izdaje li ih um ili se stvarno nešto nadnaravno događa u kući. Nakon što pronalazi tajanstveni dnevnik Rupertovog pretka, dobivamo i treću narativnu liniju u 17. stoljeću koja prati Annu i Josiaha Bainbridge koji se spremaju za dolazak Kralja. Njihova kćer Hetta je prema Anninim riječima začeta „neprirodno“ i sam taj čin zapečatio je Hettinu sudbinu prizivajući na svijet nešto „drugačije“.

Elsie Bainbridge je žena iz 19. stoljeća, gdje ih se još tretiralo kao domaćice i majke, opsjednute svojim majčinskim psihozama i ženskim muhama. Gdje se, kažu, mentalne bolesti prenose majčinskom linijom i nekako su svojstvenije ženama. Iako je nasljednica tvornice papira, njezin život je prožet onime radničke klase te se kao gospodarica kuće mora privikavati na sluge. No, Elsie je odrasla radeći ravnopravno kao radnik u tvornici, radeći čak i muški posao, što joj omogućava da stvari sagleda iz drugog kuta. Tako iako upada u situacije koje bi i zdravog čovjeka natjerale da poludi, moram reći da se drži zdrave pameti. Treća narativna linija koja se događa u 17. stoljeću događa se u napetom okruženju, punom praznovjerja i narodne/ženske magije. Tako da Annie, glavni lik te linije pripisuje sebi da je vještica, zbog praznovjerja ljudi oko sebe i naravno katoličke vjere koja sve što ne razumije okarakterizira kao vražje djelo. Upravo zbog tog praznovjerja, ljudi nisu mogli razlikovati mentalno bolesne od opsjednutih. Vrag je uvijek bio u korijenu stvari.

Fiorina161FCKako će se sve to ispreplesti i rasplesti, najbolje da pročitate sami. Iako se cijela priča vrti oko opsjednutosti i prokletstva, što je nagovještavano od samog početka, priča je kompliciranija. Ima tu podzapleta, stranputica i preobrata, paranoje, te kako događaji idu kraju, priča se od psihološkog trilera na momente i prema kraju prelijeva u „krvavi“ horor. Ima tu jedan lijepi cameo koji kao da je stigao iz samog romana Stephena Kinga, o tajanstvenom dućanu koji nudi baš stvari koje želiš, stvari koje su proklete. Sam rasplet, iako direktno objašnjen iz perspektive glavnog lika, ostavlja mjesta za nekoliko tumačenja, pa čak i potencijalni nastavak/prednastavak.

Omot knjige ima baš primamljive ilustracije zlatne boje u obliku ruža i trnja, skoro pa čipkastog uzorka pa recimo da se od samog dizajna evocira žensko štivo. Ključanica i oko koje viri kroz nju upozorenje je na samim koricama – neka vrata jednostavno ne bi trebala biti otvorena. Govorimo li o stvarnim vratima, ili onim metaforičkim, funkcionira na oba nivoa. Priča je pričana sa ženskog aspekta, a i većinu glavnih likova čine žene, pa recimo da dobivate svojevrstan uvid u um žena 17. i 19. stoljeća. Što se tiče romana, zaista nisam već davno uzeo u ruke ovako pitak psihološki horor, lijepo i jednostavno pisan, koji se iznimno brzo čita i iznova iznenađuje čitateljima novim detaljima iz velike priče. Neće ući u anale najbolje horor književnosti niti najdužih romana, no vjerujem da će mnogi prepoznati dobre stvari u ovom djelu. Preporuka za čitanje u svakom slučaju! Za duge zimske noći, kako i kaže jedan od natpisa na knjizi; a ukoliko primijetite mračne sjene u prikrajcima kako igraju oko vas dok čitate, definitivno vas je priča uvukla u svoj svijet.