Inverzija Science fiction and fantasy news website
Interliber 2019. je pred vratima, što znači da je krajnje vrijeme da vas počnemo informirati o novitetima koje donosi. Izdavačka kuća Hangar 7 na najveći domaći sajam knjiga stiže s nastavkom svog najpopularnijeg serijala – Prostranstvo (The Expanse), autora Jamesa S. A. Coreyja (što je pseudonim za dvojac koji čine Daniel Abraham i Ty Franck). Riječ je o četvrtoj knjizi SF serijala – Cibola u plamenu (Cibola Burn). Serijal trenutno broji osam knjiga (Buđenje Levijatana, Kalibanov vrat, Abadonova vrata, Cibola u plamenu, Nemesis Games, Babylon’s Ashes, Persepolis Rising i Timat’s Wrath). Planirano je ukupno devet naslova, a u isti univerzum autori su smjestili još tri novele i tri kratke priče, dok će četvrta novela, Auberon, izaći u prosincu ove godine.
Ako ste fan književnog serijala sigurno vam je već za oko zapela i izvrsna serija The Expanse. Četvrta sezona serije na Amazon Prime stiže 13. prosinca, a ako to ne možete dočekati i još niste pročitali serijal, onda je Cibola u plamenu upravo ono što vam treba, s obzirom da je četvrta sezona temeljena upravo na tom naslovu. No, fanovi književnog serijala biti će najvjerojatnije ugodno iznenađeni, jer iako se knjiga Cibola u plamenu bavi samo događajima na Illusu, njena televizijska adaptacija posvetiti će pažnju i omiljenoj baki serijala The Expanse, britkoj i izravnoj Chrisjen Avasari (Shohreh Aghdashloo), koja će prema izjavama same glumice, u ovoj sezoni konačno pristojno koristiti f-word. A važnu će ulogu imati i nekadašnja marsijanska marinka Bobbie Draper (Frankie Adams).
“S dverima Prstena otvorenim prema tisućama novih planeta, krvlju natopljena zlatna groznica započinje, i pokreće novi sukob između Zemlje, Marsa i Pojasa. U međuvremenu, na neistraženom planetu posada Roci se nalazi uhvaćena u iznimno nasilnom okršaju između zemaljskih rudarskih korporacija i očajnih naseljenika iz Pojasa, dok se izdiže nova smrtonosna prijetnja protomolekule.”
Izvadak iz knjige:
Prolog: Bobbie Draper
Tisuću svjetova, pomisli Bobbie dok su se vrata zatvarala. I ne samo tisuću svjetova. Tisuću sistema. Sunca. Plinovitih divova. Asteroidnih pojaseva. Sve na što se čovječanstvo proširilo i još tisuću puta više. Ekran iznad sjedala preko puta nje prikazivao je vijesti, ali zvučnici su bili pokvareni i čovjekov glas bio je previše isprekidan da bi se iz njega razaznale riječi. Grafika koja se prikazivala pored njega bila joj je dovoljna da može pratiti. Novi podaci došli su sa sondi koje su otišle kroz dveri. Još jedna slika nepoznatog sunca, s krugovima koji su označavali orbite novih planeta. Svi prazni. Što god da je sagradilo protomolekulu i ispalilo ju prema Zemlji, natrag u dubine vremena, više nije odgovaralo na pozive. Graditelj mostova otvorio je put i ni jedan veliki bog nije izjurio iz njega.
Bilo je zapanjujuće, pomisli Bobbie, kojom je brzinom čovječanstvo prešlo s Kakva je nezamisliva inteligencija napravila ta zapanjujuća čudesa? na Pa, s obzirom na to da nisu ovdje, mogu li uzeti njihove stvari?
“Pardon”, reče flegmatičan glas. “Imate nešto sitnog za veterana?”
Skrenula je pogled s ekrana. Čovjek je bio mršav i sivkastog lica. Tijelo mu je imalo obilježja djetinjstva u niskoj gravitaciji: dugačko tijelo, velika glava. Oblizao je usne i nagnuo se prema naprijed.
“Veteran, kažete? Gdje ste bili u službi?”
“Ganimed”, reče čovjek dok je kimajući skretao pogled u nastojanju da izgleda plemenito. “Bio sam tamo kad se sve srušilo. Kad sam se vratio vlada me odjebala. Pokušavam skupiti dovoljno za kartu za Ceres. Imam obitelj tamo.”
Bobbie osjeti kako joj se bijes nakuplja u prsima, ali pokuša održati glas i izraz lica mirnima. “Jeste probali program za pomoć veteranima? Možda vam oni mogu pomoći.”
“Samo mi treba nešto za jelo”, reče glasom koji je postao gadan. Bobbie baci pogled na kola. Obično je u ovo vrijeme u njima bilo više ljudi. Sva susjedstva ispod Aurore Sinus bila su povezana vakuumskim cijevima, kao dio velikog marsovskog projekta teraformiranja koji je počeo prije nego što se Bobbie rodila i nastavit će se dugo nakon njene smrti. Sada nije bilo nikoga. Zamislila je kako bi izgledala prosjaku. Bila je velika žena, visoka i široka, ali je sjedila, a vesta koju je obukla bila je pomalo vrećasta. Moguće da je bio pod dojmom da je njena širina bila debljina. Nije.
“U kojoj ste jedinici služili?”, upita. On trepne. Znala je da bi ga se trebala malo bojati, i njemu je bilo neugodno jer njoj nije.
“Jedinici?”
“U kojoj ste jedinici služili?”
Ponovo je oblizao usne. “Ne želim –”
“Jer, smiješno je to”, reče. “Mogla bih se zakleti da znam više-manje sve koji su bili na Ganimedu kad su borbe počele. Znate, kad prođete kroz tako nešto, zapamtite. Vidite puno prijatelja kako umiru. Koji je bio vaš čin? Ja sam bila streljački narednik.”
Sivo se lice zatvorilo i problijedilo. Usta su mu se stisnula. Gurnuo je ruke dublje u džepove i promrmljao nešto.
“A sada?” Bobbie nastavi. “Radim trideset sati tjedno na programu za ispomoć veteranima. I jebeno sam sigurna da bismo mogli pomoći finom i uglednom veteranu poput vas.”
Okrenuo se, ali ga je njena ruka zgrabila za lakat brže nego što se mogao istrgnuti. Lice mu se izobličilo od straha i boli. Privukla ga je bliže. Kad je progovorila glas joj je bio oprezan i svaka riječ jasna i oštra.
“Smislite. Drugu. Priču.”
“Da, gđo”, reče prosjak. “Budem. Napravit ću to.”
Kola su se pomaknula, usporavajući na prvu stanicu, Breach Candy. Pustila ga je i ustala se. Oči su mu se raširile kad je to učinila. Vukla je gene sa Samoe i ponekad je imala takav utjecaj na ljude koji je nisu očekivali. Ponekad se osjećala malo loše zbog toga, ali ne i ovoga puta.
Brat joj je živio u lijepoj rupi srednje klase u Breach Candy, nedaleko od nižeg sveučilišta. Živjela je s njim neko vrijeme nakon povratka kući na Mars i još je pokušavala složiti djeliće svog života. Proces je bio duži nego što je očekivala i dio njega je bio taj da se osjećala kao da nešto duguje bratu. Obiteljske večere bile su dio toga.
Hodnici Breach Candy bili su oskudni. Reklame na zidovima treperile su kad bi im se približila, sistem za prepoznavanje lica bi ju pretražio i nudio joj proizvode i usluge za koje je mislio da bi ju mogli zanimati. Usamljena srca, članarina za teretanu, dostava shwarme, novi film Mbeki Soona, psihološko savjetovanje. Pokušala je to ne uzeti osobno, ali i dalje je htjela da ima više ljudi oko nje, još par lica da dodaju raznolikost kombinaciji. Da si može reći da su reklame vjerojatno za nekoga tko prolazi u blizini. Ne za nju.
Ali Breach Candy nije pun kao što je nekoć bio. Bilo je manje ljudi na postajama i u hodnicima, manje ljudi je dolazilo u program za veterane. Čula je da su upisi u gornje sveučilište pali za šest posto.
Ljudski rod još nije uspio napraviti ni jednu funkcionalnu koloniju na novim svjetovima, ali podaci sa sonde su bili dovoljni. Ljudi su imali novu granicu, a gradovi na Marsu osjećali su posljedice rivalstva.
Čim je prošla kroz vrata – bogati miris gumba njene šogorice zgusnuo je zrak i natjerao joj slinu u usta – čula je svoga brata i nećaka kako se svađaju. To joj je zgrčilo želudac, ali to je bila obitelj. Voljela ih je. Dugovala im je. Čak i kad bi joj pomisao na shwarmu za van postala veliko iskušenje.
“… ne govorim to”, rekao je njen nećak. Sad je bio na višem sveučilištu, ali kad bi se obitelj počela svađati, još je u njegovom glasu čula šestogodišnjaka.
Njen brat zagrmio je odgovor. Bobbie je prepoznala lupkanje njegovih prstiju o stol dok je govorio. Bubnjanje kao retoričko sredstvo. Njihov otac je radio istu stvar.
“Mars nije mogućnost.” Bum. “Nije drugorazredan.” Bum. “Te dveri i što god je na njihovoj drugoj strani nisu nam dom. Teraformiranje –”
“Ne bunim se ja protiv teraformiranja”, rekao je njen nećak kad je ušla u sobu. Njena šogorica joj je bez riječi kimnula iz kuhinje. Bobbie je uzvratila. Blagovaonica je imala pogled dolje na dnevnu sobu gdje su vijesti bez tona prikazivale daleke slike nepoznatih planeta između kojih je govorio prekrasan crnac s tankim naočalama. “Samo kažem da ćemo imati puno novih podataka. Podataka. Samo to kažem.”
Njih dvojica bili su nagnuti nad stol kao da između sebe imaju nevidljivu šahovsku ploču. Igra koncentracije i inteligencije koja ih je obojicu zahvatila tako da nisu ni vidjeli svijet oko sebe. U više smislova, to je bila istina. Zauzela je mjesto a ni jedan od njih dvojice nije pokazao da vidi kako je stigla.
“Mars”, rekao je njen brat, “je najproučavaniji planet koji postoji. Nema veze koliko ćeš novih skupova podataka dobiti koji nisu o Marsu. Nisu o Marsu! Kao da kažeš da će ti slike tisuću drugih stolova reći nešto o onom za kojim već sjediš.”
“Znanje je dobro”, rekao je njen nećak. “Ti mi uvijek to govoriš. Ne znam zašto te to sad toliko smeta.”
“Kako tebi ide, Bobbie?” rekla je njena šogorica oštro donoseći zdjelu na stol. Riža i paprike kao podloga za gumbo i podsjetnik ostalima da imaju gošću. Njih dvojica su se namrštili zbog prekida.
“Dobro”, rekla je Bobbie. “Ugovor s brodogradilištima je prošao. To bi nam trebalo pomoći da mnogim veteranima nađemo posao.”
“Jer grade brodove za istraživanje i transport”, reče njen nećak.
“David.”
“Oprosti, mama. Ali tako je”, odgovorio je David ne odustajući. Bobbie si je sipala riže. “Svi brodovi koje je lako preraditi se prerađuju, a grade ih još da ljudi mogu otići u sve nove sustave.”
Njen brat uzeo je rižu i žlicu za posluživanje, smijući se sebi u bradu da bude jasno koliko malo drži do mišljenja svoga sina. “Prvi pravi tim za proučavanje tek stiže na prvo mjesto –”
“Ljudi već žive na Novoj Zemlji, tata! Hrpa izbjeglica s Ganimeda –” Prekinuo se, dobacujući Bobbie pogled pun krivice. O Ganimedu se nije razgovaralo za večerom.
“Istraživački tim još nije sletio”, rekao je njen brat. “Proći će godine prije nego što tamo budemo imali bilo kakve prave kolonije.”
“Proći će generacije prije nego što ovdje itko bude hodao po površini! Nemamo jebene magnetosfere!”
“Pazi na izražavanje, David!”
Njena se šogorica vratila. Gumbo je bio crn i mirisav, s tragom ulja na vrhu. Bobbie je krenula slina samo od mirisa. Spustila ga je na podložak i dodala žlicu Bobbie.
“Kakav ti je novi stan?” upitala je.
“Zgodan je”, reče Bobbie. “Nije skup.”
“Volio bih da ne živiš u Innis Shallowu”, reče njen brat. “To je užasan kvart.”
“Nitko neće gnjaviti tetu Bobbie”, reče njen nećak. “Odgrizla bi im glavu.”
Bobbie se nasmije. “Ma ne, samo ih ružno pogledam pa –”
Iz dnevne sobe odjednom se prosulo crveno svjetlo. Vijesti su se promijenile. Sjajne crvene crte pojavile su se na vrhu i dnu, a na ekranu je neka zubata Zemljanka ozbiljno gledala u kameru. Slika iza nje je prikazivala vatru, pa zatim neku standardnu fotografiju starog kolonijalnog broda. Riječi su, crne naspram bjeline plamenova, ispisivale TRAGEDIJA NA NOVOJ ZEMLJI.
“Što se dogodilo?” reče Bobbie. “Što se upravo dogodilo?“
