Terminator (1984.) – noćna mora čelika i kroma

Jedne noći početkom 1980ih mladi i nepoznati James Cameron u groznici je sanjao napola uništenog robota kako puzi podom udaljavajući se od eksplozije. Iz te je noćne more par godina kasnije nastao film The Terminator kojim se Cameron proslavio.

Kako to već bude s klasicima, radnju ovog filma vjerojatno znate čak i ako ga nikad niste gledali. 2027. godine roboti i ljudi vode bespoštedni rat. Na rubu poraza, umjetna inteligencija Skynet šalje kroz vrijeme Terminatora (Arnold Schwarzenegger) – robota maskiranog u ljudsko biće. Njegova je misija ubiti mladu konobaricu Sarah Connor (Linda Hamilton) prije nego što rodi budućeg vođu otpora Johna Connora. Vojnik Kyle Reese (Michael Biehn) također je poslan kroz vrijeme da zaštiti Sarah. Umjesto da ju uništi, Terminator nenamjerno potakne preobrazbu Sarah Connor u majku spasitelja čovječanstva.

The Terminator je dobar primjer koliko je uspjeh rezultat rada, talenta i puke sreće. James Cameron je karijeru započeo kao samouki majstor specijalnih efekata, radeći na niskobudžetnim filmovima Rogera Cormana gdje je naučio kako snimiti filmove brzo, efikasno i jeftino. Upravo je Corman pružio Cameronu priliku da režira svoj prvi igrani film: američko-talijansko-nizozemski horor Piranha II: The Spawning kojeg ste, siguran sam, svi već pogledali nebrojeno puta.

Nekome tko je iskusio The Terminator kroz niz (uglavnom) inferiornih nastavaka i milijun jeftinih kopija, gledati ovaj film će biti zanimljiv i ugodan šok. Iako je snimljen 1984. za samo dva milijuna dolara, The Terminator se drži iznenađujuće dobro. Usprkos malom budžetu, Cameron uspijeva u film ubaciti pucnjavu, potjere i praktične specijalne efekte. To što je film jeftin ide mu pritom na ruku jer Cameron, silom prilika, smješta film u ružnu, banalnu svakodnevnicu. Los Angeles ovog filma je sivi grad zadimljenih barova, uličica punih smeća i neonske rasvjete od koje ljudi izgledaju kao mrtvaci.

Svi se sjećamo sjajnih akcijskih scena, Švarcijevog Terminatora sa sunčanim naočalama ili jedne od najpoznatijih filmskih fraza poput “I’ll be back.” Ono što je lako zaboraviti jest koliko je The Terminator zapravo mračan – i to ne samo zato jer se uglavnom odvija noću. Muzika Brada Fiedela (Fright Night, Blue Steel, True Lies, Johnny Mnemonic) neugodna je i hladna a glavna tema filma je iznenađujuće melankolična. Čitav film je beskrajan, tjeskoban bijeg dvoje ljudi koje lovi neprijatelj koji se nikad ne umara i nikad ne odustaje. Budućnost iz koje dolazi Kyle Reese je post-apokaliptična pustoš po kojoj su ljudske lubanje razbacane poput smeća. Čak i nakon što Terminator bude uništen, Sarah Connor nije slobodna. The Terminator završava prizorom u kojem ona putuje pustinjom dok se nad njom prijeteći nadvija oluja. To je jeziv, tužan, fantastičan prizor koji nam u jednoj slici dočarava njezinu budućnost. Sarah je protiv svoje volje unovačena u rat koji još nije niti počeo. Ostatak svog života provest će usamljena, u bijegu, spremajući se za apokalipsu za koju samo ona zna.

Fascinantno je gledati kako The Terminator produbljuje karakterizaciju glavnih likova i usput podriva očekivanja publike. U lošijem filmu, Kyle Reese bio bi akcijski junak bez straha i mane a Sarah Connor bila bi nevina žena u nevolji – najnezahvalniji i najdosadniji klišej akcijskih filmova. Umjesto toga, Michael Biehn svog lika glumi kao traumatiziranog veterana čije je herojstvo motivirano očajem koliko i ljubavlju prema ženi koju nikad nije upoznao. Njegov Kyle Reese kao da je i sam svjestan toga kako se čitav njegov tragični život svodi na to da bude sporedni lik u tuđoj priči. Linda Hamilton pak uspješno predstavlja Sarah Connor kao ljudsko biće a ne kao iritantni teret ili seks nagradu za akcijskog junaka. Kroz film se ona uvjerljivo pretvara iz obične konobarice i prestravljene žrtve u beskompromisnu ratnicu.

A onda je tu Švarci. Mr. Olympia. Der Governator.

Schwarzenegger je isprva trebao biti Kyle Reese. Arnold nije bio impresioniran scenarijem. Cameron nije bio impresioniran Arnoldom. No do kraja njihovog prvog razgovora, Cameron ne samo da je promijenio mišljenje o austrijskom body builderu, već je počeo crtati skice kako bi Schwarzenegger trebao izgledati kao Terminator. Arnold je u ovom filmu nezaustavljiva, bezizražajna planina mišića i mesa. To zvuči kao smiješno laka uloga dok ne pokušate zamisliti nekog drugoga u toj ulozi. Sylvester Stallone? Mel Gibson? Zaboga. Cameron je savršeno iskoristio Arnolda. Ili je možda bilo obrnuto? Od 1982. do 1987., Schwarzenegger je glumio u filmovima The Terminator, Conan the Barbarian, Predator i Commando (za kojeg se svi sigurno slažemo da je daleko najbolji od ovih četvero). Ono što želim reći je da ovoliko puno dobrih filmova u samo pet godina snimiš samo ako si prodao dušu vragu.

Smišljajući svog smrtonosnog kiborga, Cameron je bio inspiriran Michaelom Myersom – sporim ali nezaustavljivim ubojicom iz kultnog horora Halloween Johna Carpentera. Carpenter je pak bio nadahnut nemilosrdnim robotom revolverašem kojeg je u SF filmu Westworld Michaela Crichtona glumio Yul Brynner. Kultni pisac Harlan Ellison smatrao je kako je Cameron pokrao ideje iz epizode Soldier antologijske SF serije The Outer Limits za koju je Ellison napisao scenarij. Filmski studij Orion se, nakon uspjeha filma, potiho nagodio s Ellisonom izvan suda. Specijalne efekte trebao je raditi majstor filmske šminke Dick Smith (Exorcist, Scanners) ali je on Cameronu preporučio tada nepoznatog Stana Winstona. The Terminator je proslavio Winstona koji će kasnije raditi na filmovima kao što su Predator, Batman i Jurassic Park te osvojiti četiri Oscara za specijalne efekte.

Gledajući ovaj postaje jasno zašto ga većina nastavaka nije uspjela doseći. Kako i bi? Efektno i laserski fokusirano, The Terminator priča šturu, jednostavnu, zaokruženu priču. Nema tu mitologije i world buildinga kao u Star Trek serijama ili Star Wars filmovima. Koliko god se to meni sviđalo kao gledatelju, takav je pristup vrlo nezahvalan za pretvaranje u franšizu. Jedini koji je došao blizu bio je Cameronov Terminator 2: Judgement Day iz 1991. godine u kojem specijalni efekti i akcijski spektakl kriju priču o paranoičnoj majci Sarah i njezinom otuđenom sinu Johnu (Edward Furlong) koje ponovo poveže isti onaj kiborg koji ih je ranije pokušao uništiti.

Upravo je ta emocionalna rezonanca, ta mješavina ljudskosti, melankolije, prkosa i nade nešto što kasniji nastavci ovog filma nisu uspjeli kopirati. Za mene barem, bit Terminatora nije Schwarzenegger sa sunčanim naočalama ili noćne more od čelika i kroma. Za mene, The Terminator je ona završna scena u kojoj Sarah Connor usamljena putuje pustinjom dok se nad njom prijeteći nadvija oluja.

Film večeras, u 21:50 h možete pogledati na Ljetnoj pozornici Tuškanac u sklopu devetog izdanja Fantastic Zagreb Film Festivala. Više informacija o festivalu, i raspored projekcija, kao i eventualne promjene radi vremenskih nepogoda potražite na službenoj stranici ili Facebook stranici Fantastic Zagreba.