Inverzija Science fiction and fantasy news website
Kad god se spremam pogledati film koji je snimljen prema knjizi, napadnu me pitanja kao ljute pčele kojima sam taknuo košnicu. Je li dobro što sam roman preskočio; jesam li se trebao uhvatiti čitanja prije gledanja; hoće li film biti smisleniji ili, bezvezniji; bolji ili lošiji od teksta? Svako je pitanje gore od pravog žalca pod kožom i ne da mi mira.
Atlas oblaka nisam čitao, oslonio sam se na nekoliko recenzija (Neobična mješavina razasutih priča – recenzija romana Atlas oblaka), i sve dok se kino nije zamračilo pitao se jesam li ipak trebao?
David Mitchell me ugodno iznenadio debitantskim romanom Ghostwritten. Sjećam se kako me fabula koja omata gotovo cijelu zemaljsku kuglu doslovce usisala, u očaravajuće pitkim stilom napisanu knjigu. Mentalno sam Mitchella zapisao kao pisca koji me zanima, za razliku od razvikanog Garlanda čija me Plaža koju sam u isto vrijeme čitao, razočarala. Od drugog romana maštovitog naslova number9dream odustao sam nakon pedesetak stranica iz sada već zaboravljenog mi razloga. Atlas oblaka se po izlasku 2004. našao na listi čitanja, ali nikako da se pretoči u knjigu u mojim rukama. Moje zanimanje za Mitchella je u međuvremenu izblijedio.
Prevladavajuće je uvjerenje da Atlas oblaka koji nije osvojio neku glavnu književnu nagradu za koje je bio nominiran, ali je osvojio one malo manje značajne, teško ekranizirati. Preobrazba umjetničkog djela iz jednog u drugi medij je uvijek moguća, samo je pitanje načina. Ideja često pada u vodu kada se pokušava doslovno preslikati, napraviti po istom receptu kao i knjiga ili bez nužne transformacije koja ne može biti vođena pukim oduševljenjem. Vodimo se provjerenim kanonom – dobra ekranizacija – Blade Runner prema romanu Philipa K. Dicka Sanjaju li androidi električne ovce, loša – V for Vendetta prema istoimenom stripu Alana Moorea. Potonji su radili Wachowski koji uz Tykwera potpisuju i Atlas oblaka. Ne baš laskava referenca za brata i sestru W., a za mene upaljena alarmna lampica.
Prve pokretne sličice Atlasa oblaka su izgledale lijepo; eh, poput prekrasno dizajniranog atlasa oblaka. Wachowskima je to dobra strana – umiju ušminkati izgled celuloida. No ono što je bilo revolucionarno u Matrici, danas može proizvesti i prosječan režiser specijalnih efekata – fala bogu talentiranih indijskih i kineskih dizajnera ima k’o blata.
Ideja da jedan glumac u vremenskom rasponu od petstotinjak godina tumači više likova činila se zanimljivom kao vizualna nadogradnja priče. U pozadini mozga grickala me znatiželja pa sam sebe počeo uvjeravati da bi film mogao biti vrijedan gledanja.
Nažalost, osim par emotivnih trenutaka, nekoliko detalja i ponešto ispeglane scenografije, Atlas oblaka je naprasita i konfuzna mješavina jeftine filozofije pretjerano nabrijanih filmaša. Nakon izlaska iza kina došao sam u napast prekrižiti i roman s liste čitanja.
Panorama od šest vremenski razdvojenih priča prikazana je rascjepkano i povezana jeftinim trikovima zapakiranim u neku uzvišenu duhovnost. Ta veza je daleko od suptilne pa će je čak i površan gledatelj vrlo brzo prozrijeti. Rezultat: filmska i pripovjedna magija ispari već nakon dvadesetak minuta filma. Konekcija preko vjekova koja bi trebala biti temeljna okosnica fabule, toliko je simplificirana i banalno prezentirana da interes za likove brzo degradira.
Glumački eksperiment koji, pretpostavljam ne dolazi toliko do izražaja u romanu, na filmu je ispala tek simpatična dosjetka. Snalažljivost glumaca da tumače raznorodne, a opet iste likove u različitim reinkarnacijama je simpatična doskočica ali karakterne osobine su im gole kosti, lišene misterija, bezukusne i jedino što još nedostaje su strelice i tekst posred ekran s naškrabanim ovo je tom hanks, kaj ga nismo fora transformirali! s linkom na facebook stranicu.
Svaka od priča koje se protežu od 19. stoljeća do neke daljnje budućnosti u sebi je jedan mali film. To samo po sebi ne bi bio loš alat za pripovijedanje, no niti jedan dio nema neki osobni pečat iako se lako da razlučiti koji je režiser za što bio odgovoran. Taj nedostatak osobnosti bio bi dobra vijest da cjelina nadmašuje dijelove, no, upravo je suprotno pa izostanak vlastita redateljskog glasa film servirao kao amorfnu, teško probavljivu masu. Premda tijek priče na trenutke fino uplovljava iz jedne u drugu vremensku dionicu, većinom su to previše oštri rezovi. Servirano nam je umjesto prepušteno mašti i propitivanju.
Autori su nepotrebno iz sebe izbacili sve, željeli su dati sve : odgovore na pitanja o svemiru, slobodi, ljubavi ; smijeh, tragediju, misteriju. Ubacili su previše sastojaka i proizveli crnu rupu, pretešku masu iz koje ne dobivamo ništa.
Osim transcendentalne teme, ljubitelju sf-a od interesa su tek kronološki gledano dvije zadnje priča. Prva je totalitarna tehno-budućnost u kojoj je na dijelu borba za slobodu i identitet. Vizualno atraktivan rip off-filma Soylent Green (ili romana H. Harrisona Make Room! Make Room! po kojem je snimljen). Druga je priča nekakva mračna distopijska daljnja budućnost koja evocira motive ‘veličanstvene prošlosti’. Ima tu Wellsa i još nekih sf klasika, ali nemušto skpanih.
Dojam je da su redatelji knjigu motornom pilom pretvarali u scenarij čupajući bit koja je nasilno izvađena iz konteksta jednostavno usahnula. Pitam se je li ovakvo očerupano filmsko ruho skrojeno zbog nemogućnosti (nemaštovitosti, nesposobnosti?) režisera da pretoči fino tkanje teksta u film, ili dubine nema ni u romanu (znao sam da trebam pročitati knjigu prije gledanja!)?
Film koji je trebao biti spiritualno putovanje ispao je Pretenciozno (za nagradu s velikim p) natezanje bazirano na jeftinoj filozofiji; pomodno interpretiranje velikih misli u želji da se promijeni svijest gledatelja ili laički rečeno, monotona propovijed površnog sadržaja.
Ova recenzija je toliko banalna i povrsna, a tek koliko je daleko od istine!? “Jeftina filozofija zivota”, gospodine, je ona koja ne prepoznaje sustinu u malim svarim i svima dostupnim stvarima, a to je: Ako mislis dobro, ako radis dobro, bice ti dobro i nacinices i drugima dobro! Citao sam knjigu, bio odusevljen istom, a film me je takodje odusevio! Ispraznost i potreba za racionalizacijom svega sto nam ne ide u korist je upravo ono cime ce “kriticari” ovoga kultnog ( zasigurno nadalje) filma pokusati da ga umjetnicki poniste. Kao sto je Somni u filmu kazala :” Neko vec zna” (na pitanje zasto je “to sve” radila, kada ce se sistem pobrinuti da se to zataska)tako je zaista nebitno da li ce lavina losih kritika krenuti protiv filma. Meni je dovoljna i jedna ali vrijedna kritika Rogera Eberta (Pulicerovog laureata), a i da nje nema, znao bih da imam istomisljenika koji znaju vrijednovati.
Iz navedenog mogu samo shvatiti da je ‘poruka’ filma ono što je vas oduševilo. Nažalost, ta je poruka iznešena konfuzno, nabacano, lakovjerno i nezadovoljavajućim filmskim jezikom. Moja je isključiva intencija bila ocijeniti ‘nositelja’ poruke – film. Za mene loš.
Kao što sam rekao, ja knjigu nisam čitao, već ocijenjujem isključivo uradak na velikome ekranu. Vi ste već ocijenili film kao kultni i ne može vas se poljuljati, kako kažete, pa ne vidim nekog razloga da se uopće očitujete o mojoj recenziji. Ja vam mogu samo preporučiti puno bolje djelo koje u sebi nosi ideju o suštini i dobrobiti malih stvari ako vas to privlači – roman Arundathi Roy – Bog malih stvari.
A što se tiče Rogera Eberta, kada ste ga već spomenuli, vjerojatno onda znate da je on davao visoke ocjene za užasno glupe filmove, kao i niske za one koji su zadobili kultni status, a zagovara tezu o nepostojanju univerzalnog kriterija u ocjenjivanju filma već da je riječ o isključivo osobnom iskustvu. Bojim se da ako vam je moja recenzija banalna, vjerojatno je i materijal o kojem sam pisao jednako takav.