Aladdin: uspješna adaptacija poznatog klasika

Iz pera Johna Augusta i u obradi Guyja Ritchija, uz glazbu i pjesme Alana Menkena i pokojnog Howarda Ahsmana na velike ekrane stigla je filmska obrada kultnog Disneyjevog animiranog remek djela iz 1992. godine – Aladdin.

Kao i u svakoj adaptaciji Ritchie se potrudio da njegova ima dodirnih točaka s originalom, ali da zadrži i vlastitu autonomiju za koju svaki redatelj misli da je ključ uspješne produkcije. Osobno nisam ljubitelj recikliranja, a Disneyjevi animirani klasici u posljednjih nekoliko godina doživjeli su mnoge filmske „obnove“. Umjetnički gledano takvi filmovi obično ne uspjevaju nadmašiti svoju animiranu verziju, već samim tim što nerijetko ne donose ništa novo. Originalni Aladdin (1992.) je ostvarenje koje iza sebe ima čak 32 osvojene nagrade, između ostalih Oscara, Zlatni globus  i Grammy za najbolju glazbu.

Inspirirana bajkovitim predjelima i bliskoistočnom mitologijom populariziranom zbirkom pripovijedaka 1001 noć, priča prati sitnog lopova Aladdina (Mena Massoud) koji živi na ulicama Agrabe. Dobroćudan lopov radi sve kako bi preživio, a u sitnim krađama po lokalnom bazaru uvelike mu pomaže njegov majmun Abu. Sudbina mu namjenjuje da upozna princezu Jasmine (Naomi Scott). Ona pak žudi za slobodom jer život u palači to ne dopušta. U međuvremenu, Aladdin padne u ruke velikog vezira Jafara (Marwan Kenzari) koji mu za njegovu slobodu nudi da uđe u Pećinu Čuda kako bi mu donio čarobnu svjetiljku gdje je zarobljen Duh koji ispunjava želje. Svjetiljka koju Aladdin nađe otključa mu gotovo neograničenu moć nad Duhom (Will Smith). Sada, kada je u mogućnosti postati princ, možda postane dostojan Jasminine ruke. No, kako velika moć uvijek privlači one koji za njom gladuju, čak i obećanje o oslobađanju prijatelja može pasti u vodu.

Veliko iznenađenje je da Aladdin nije ispao kao jedan od ispraznih copy-paste filmova. Kombinacijom akcije i mjuzikla iskače iz okvira predvidljivosti, a uz pozamašan budžet koji se očituje u fascinantnoj scenografiji, rekvizitima, eksterijeru, interijeru i kostimima može se primijetiti da Disney na svojim filmovima ne štedi. CGI specijalni efekti i lokacije snimanja u kojima uranjamo u ovaj čudesni Aladdinov svijet, istaknuta kulturna raznolikost i plesna koreografija doista su očaravajući. Glazbeni dio uglavnom je posvećen kultnim i nagrađivanim hitovima koji ne ostavljaju ravnodušnim Friend Like Me, A Whole New World, Prince Ali, dok je novost skladba Arabian Nights.

Kako je u originalnoj verziji glas Duhu posudio iznimno talentirani preminuli glumac, Robin Williams (koji je osvojio Zlatni globus u posebnoj kategoriji za vokalni doprinos) original u potpunosti ovisi o njegovoj mogućnosti da komičnom senzibilnošću i šarmom preuzima radnju te osvoji gledatelje. Teško je bilo zamisliti da će Will Smith uspjeti nadmašiti to dostignuće, ali ne može se reći da nije uspio. Njegov komičan pristup, opuštenost i potpuna uživljenost u ulozi izvanredno su preneseni gledateljima. Drži se unutar zone komfora i ne iskače iz uloge, što je zapravo u ovom slučaju vrlo pohvalno jer bi inače postao samo loš imitator i karikatura.

Aladdinova je uloga primjerena, iako ne ostavlja neki značajniji dojam. Solidno i čisto korektno odigrana uloga. Također treba imati na umu da je Mena Massoud glumac koji se tek probija. Njegov šarm i karizma, dočarali su nam vještog i snalažljivog Aladdina točno onakvog kako i očekujemo.
Uloga princeze Jasmine koju tumači prekrasna Naomi Scott je dosta naglašena, dinamična i nudi prilično dobar zaokret gledano na original. Scena u kojoj pjeva Speechless doista plijeni pažnjom. U suštini, podsjeća na vrlo dobro odrađen videospot. Njezina proširena uloga daje nam naslutiti da je zapravo ona heroina jednako kao i Aladdin, a oboje dijele kemiju na sceni koju nije lako sakriti.

Jafar (Marwan Kenzi), kao antijunak, pohlepnik gladan moći i vlasti vjerojatno je najlošije okarakterizirana uloga. Istina je da glumac posjeduje markantnu posturu, ali nedovoljno za glavnog zlikovca. Jednodimenzionalan i plošan karakter u kojem je glumac pokušao izvući najbolje iz uloge. Bio je podao, manipulator, majstor u iluzijama i hipnozi, ali u usporedbi sa zlikovcima djeluje prilično patetično. Dalia (Nasim Perdan), kao princezina sluškinja i prijateljica je izniman humorističan dodatak filmu, i vrlo pozitivna promjena u odnosu na original, pogotovo što se tiče njezinog odnosa s Duhom.

Aladdin nije savršen, ali je ekstravagantan mjuzikl prepun performansa, jasnih boja i oštrih kutova kamere. Vjerojatno će kotirati bolje među gledateljima koji nisu gledali animiranu verziju, a izostanak Willa Smitha pretvorio bi ga u relativno nezanimljiv filmski uradak. No, vizualno fluidna Agraba, pustinjski pejzaži, raskošnost dvora uz obilje humora sigurno će vas očarati.

Ovo je prije svega obiteljski film koji ima dovoljno magije da vas privuče unatoč ponekim nedostacima, koje možda ne bismo ni primijetili da nemamo s čime usporediti. Disneyjeva djela uvijek nose i neke suptilne, ili vrlo očite poruke, ovog je to puta maksima – budi ono što jesi, to je sasvim dovoljno. Iako to vrlo često zaboravimo, ponekad je dobro prisjetiti se.

Ocjena: 4/5