Avengers: Endgame – kraj krajeva

Avengers: Endgame predstavlja vrhunac ambicioznog holivudskog projekta koji je trebao zaokružiti dvadeset i dva filma radnje i zadovoljiti jedanaest godina iščekivanja publike. To što mu je to i uspjelo, svjedočanstvo je talenta koji je producent Kevin Feige okupio ispred i iza kamera.

Prije nego što se upustim u ovaj osvrt, želim istaknuti kako mi spoiler kultura na internetu inače ide pomalo na živce. No, Avengers: Endgame nije samo jedan film, već je ujedno i zaključak mase superherojskih filmova koji su mu prethodili. Zbog toga ću o njegovoj radnji pisati vrlo šturo. Mogu si to dozvoliti jer, i bez prepričavanja radnje, imam što za pisati.

Endgame započinje odmah nakon mračnog završetka prošlogodišnjeg Avengers: Infinity War. Prvi, turobni i dramatični dio filma bavi se reakcijama preživjelih junaka na njihov katastrofalni poraz. Drugi, podjednako odlični dio, prati njihov riskantni plan spašavanja svemira. Naposljetku, kao i svi drugi superherojski blockbusteri, Endgame završava majkom svih CGI-bitaka koja je, bar meni, bila najmanje zanimljiv dio filma. Ako vam ovo zvuči tonalno neujednačeno – i jest! Međutim, ovakva promjena tona također predstavlja ugodno osvježenje zbog čega nisam ni primijetio trosatno trajanje filma.

Za franšizu zamišljenu za prodaju igračaka djeci i djetinjastima, Endgame poklanja iznenađujuću količinu vremena i pažnje emocijama i psihi preživjelih Avengersa. Njihove reakcije na katastrofalni poraz iz prošlog filma variraju od nevjerice do bijesa. Općenito, za superherojski spektakl, Endgame ima jako puno scena dijaloga. Čak i kada uslijede akcijske scene, one su poprilično skromne. Ovo nije primjedba. Dapače! U Endgame se konačno isplaćuju sve te godine uspostavljanja ovih superjunaka. Kapetan Amerika, Iron Man, Thor – nakon jedanaest godina mi poznajemo ove likove. Njihovi razgovori, svađe i međusobni odnosi privlače pažnju više nego specijalni efekti koji ih okružuju.

Scenaristima Christopheru Markusu i Stephenu McFeelyu pritom ide na ruku što pišu za apsurdno karizmatične glumce. Svaka scena s Thorom je odlična jer je netko konačno shvatio koliko je Chris Hemsworth duhovit. Svaka scena s Tonyjem Starkom je fantastična jer Robert Downey Jr. dočarava ne samo ogorčenost i tugu svog lika već i njegov šarm i inteligenciju. Svaka scena u kojoj se pojavi Kapetan Amerika je skoro pa čudo jer je Chris Evans podario ljudskost i karizmu junaku koji na papiru zvuči kao najdosadniji heroj ikad. Tu je i Thanos čiji krvoločni, luđački, idiotski plan Josh Brolin tonom i nastupom uspijeva predstaviti kao najlogičniju stvar u svemiru. Naposljetku, meni daleko najugodnije iznenađenje je bila Nebula (Karen Gillan). Protagonistica koja je u prvom Guardians of the Galaxy bila drugorazredna negativka, ovdje prolazi emocionalno putovanje na nivou bilo čega što proživi velika trojka Avengersa.

Glavna tema Avengers: Endgame je odnos likova prema prošlosti. Ona je glavna prepreka filma. Praktički svaki heroj se tijekom filma suočava s izborom: želi li se prepustiti žaljenju za svime što je izgubio ili želi li radije spasiti svoju budućnost? Njihova želja da poprave prošle pogreške emocionalno rezonira jer ju prepoznajemo i u nama samima. No, jedini put ovih junaka naprijed je u tome da se suoče i potom prihvate vlastitu prošlost takvu kakva jest. Iza svog spektakla krije se jedna banalno jednostavna ali vrlo ljudska poruka. Upravo ta mješavina humanosti okružene epskom radnjom je ono što je meni prodalo Marvelove filmove.

Naravno, nije Endgame savršen. Spomenuo sam već tu nesretnu bitku kojom film završava. Iako je ona zaista epska, nije me ni zainteresirala ni zabavila kao dva sata filma koji joj prethode. Jasno mi je kako su redatelji Anthony i Joe Russo snimili tu scenu jer publika želi spektakl. No, kompjuterski animirane bitke kojima završava svaka superherojska pustolovina za mene su već odavno puka apstrakcija – nemogući CGI prizori koji su sami sebi svrha. Za mene, pravi, emocionalni rasplet odvija se prije nje.

Ima ta scena tijekom bitke kada se čitav niz junakinja – sa i bez super moći – namjesti u pozu koja će garantirano krasiti kompjuterske ekrane diljem svijeta. No, uz časne izuzetke, Endgame većini ženskih likova jednostavno ne daje posla. Najvidljivije je to sa Kapetanicom Marvel (Brie Larson) koja se dramatično ukaže na samom početku nakon čega ju ne vidimo praktički do kraja.

Imam ja i drugih prigovora, kao što je način na koji film pristupa smrti jednog od likova. Ili pak sudbina drugog lika u filmu. No, pisati o tome značilo bi razotkriti sam kraj, pa radije neću.

Marvel Studio je 2008. godine započeo možda najambiciozniji filmski projekt u povijesti Hollywooda. Iron Man je bio prvoklasni superherojski film o drugorazrednom Marvelovom super junaku. Kroz sljedeće je desetljeće Marvel (i kasnije, Disney) uložio oko četiri i pol milijarde dolara u filmove čija je ukupna globalna zarada prešla 300 milijardi dolara. To je pokrenulo i holivudski trend “filmskih svijetova” s neujednačenim rezultatima. DC-jev filmski svemir još uvijek operira po principu pokušaja i pogreške. Universalov Dark Universe je umro prije nego što je i zaživio. Čak su i legendarni Star Warsi podbacili u očekivanjima i izvedbi. U svjetlu toga, Marvelov je uspjeh pravo čudo.

Svjestan sam kako će Marvel nastaviti snimati filmove o superjunacima dok ne dosade i bogu i ljudima. Ali čak i tako, Avengers: Endgame je kraj jedne priče. Zastanimo na trenutak i uživajmo u tome. U industriji koja već desetljećima reciklira iste franšize i rasteže priče poput žvakaće gume, jedna od njih je konačno i zadovoljavajuće privedena kraju. Za Avengers: Endgame ne postoji bolja preporuka od ove.