Groblje kućnih ljubimaca – s one strane smrti!

U posljednje su vrijeme današnjim redateljima izvor inspiracije klasici, ali i filmovi od prije tridesetak godina koji to nužno nisu, a odjednom su u spinu marketinga postali. Kako je općenito gledano sve više-manje samo niz ciklusa koji se ponavljaju ili nadopunjuju, počevši od mode, arhitekture, dizajna i slično, nije ni čudo da je u isti vrtlog upala i sedma umjetnost – film. Nedostatak svježih ideja donosi recikliranje starih.

Jedna od posljednjih adaptacija bila je film Groblje kućnih ljubimaca (Pet Sematary), redateljskog dvojca Kevina Kölscha i Dennisa Widmyera. Četrnaesti roman Stephena Kinga, objavljen 14. studenog 1983. doživio je svoje prvotno filmsko uprizorenje šest godina kasnije, 1989. pod redateljskom palicom Mary Lambert. U toj verziji scenarij je napisao sam Stephen King, dok je za Pet Sematary II, koji je uslijedio 1992. godine kao svojevrsni nastavak scenarij napisao Richard Outten. Oba filma naišla su na podijeljenu kritiku, ali se zbog Kingova scenarija u prvom dijelu više kritičara priklanjalo njegovom viđenju. Tko je, uostalom, u stanju napisati bolji scenarij od samog autora predloška.

Stephen King je, prije svega kao vrsni istražitelj i poznavatelj tematike, iskoristio priče domorodačkih naroda Mi’kmaq s područja Mainea. Naročito legendu o mitskom kanibalu Wendigo, zlom entitetu koje opsjedne mrtvo tijelo u neizmjernoj želji za krvlju i mesom. Radnja filma leži na premisi da postoji posebna vrsta tla, koja je pripadala domorocima koji su je u strahu napustili, ali i ostavili jasne znakove upozorenja. Močvarno područje okružuje poseban dio u kojem sve mrtvo što se zakopa kasnije oživi. Naravno, povratak s onog svijeta nosi i svoj danak, sve što oživi postaje krvoločno.

Louis Creed (Jason Clarke) je ugledni bostonski liječnik koji s obitelji seli u malo i povučeno mjesto Ludlow, u saveznoj državi Maine. Samo što su se smjestili u novom domu, saznaju da je s njihovom kućom kupljen i mali dio zemlje koji je groblje kućnih ljubimaca. Svjedoče bizarnom ritualu pokapanja kućnih ljubimaca, ali i ne slute da je ono portal u još bizarniji niz događaja koji će kulminirati tragedijom. Nakon što njihovog mačka, Churcha, pregazi kamion dobroćudni susjed Jud Crandall (John Lithgow), otkrije dr. Creedu tajnu kako izigrati smrt.

Jeff Buhler kao scenarist odradio je dosta zahvalan posao. Sam je narativ vrlo fluidan i jasno prezentiran. Kako u svakoj adaptaciji postoje preinake, počevši od prvotne, tako i u ovoj nisu ništa čudno, ali se alternacija protagonista sa sina na kćer, ne odražava na samu koncepciju. Čak ni izostanak nekih likova, kao žene susjeda Juda, ili Creedove kućne pomoćnice ne utječe na sam tijek radnje, iako u romanu igraju značajne uloge. Film vidljivo nije koncipiran kao klasični hororac, već više kao dublji psihološki triler kojemu je cilj potresti nas, a potom i prestrašiti transformacijom naizgled simpatičnih likova u čudovišta.

Rachel Crees (Amy Seimetz) vuče traume još iz djetinjstva, opsjednuta krivnjom zbog smrti sestre koja je umrla od spinalnog meningitisa. Strah od smrti, i nesposobnost suočavanja s prošlošću glumica je maestralno odigrala. Iznenađujuć je i Jason Clarke, kojeg obično viđamo u komedijama. Izvanredna transformacija koja je doista uvjerljiva. Podsvjesna borba koja ga muči, gubitak pacijenta, njegova kasnija pojava i upozorenja. Ta shrvanost, bol gubitka djeteta, čežnja da se ponovno vrati… Sve to čini duboko isprepletenu mrežu proživljene traume i implikacije naših strahova i stvarnosti. On utjelovljuje tu vječitu borbu Eros vs. Tanatos. Uloga Juda Crandalla (John Lithgow) savršeno je uklopljena kao ona naivnog starca koji želi pomoći, ali zapravo dobrim namjerama popločuje put do pakla. Ellie (Jeté Laurence) se pokazala kao vrlo sposobnom mladom glumicom. Od naivnog djeteta, postaje nemilosrdni ubojica koji ne preže ni pred čime. Iako je uloga dječaka Gagea (Hugo/Lucas Lavoie) bila pomalo sporedna, i imala samo dva ili tri ključna momenta kad je on bio u centru sve pažnje, kraj je vrlo zanimljiv i da ne pokvarim očekivanja, možda i predvidljiv. Ostalo je prostora i za nastavak.

Tehnički gledano, scenografija je na zavidnoj razini. Glazba u pozadini je vrlo pažljivo birana, čak unatoč tome što je dobar dio filma prožet zvukovima prirode. Kadrovi su pažljivo centrirani, kostimografija vrlo dobra, maske životinja upućuju na animalističko/totemistički sustav šamanizma i nose određenu količinu strepnje i straha. Možda u nekim momentima ne prevladava tolika prestravljenost, ali postoje određeni jump scareovi koji su polučili efekt i bili vrlo dobro tempirani. Pohvale i za mačku, s kojom vrlo vjerojatno nije bilo lako raditi.

Ono što me posebno dojmilo je kontekst filma, jer Buhler vrlo blisko pogađa srž Kingovog romana, koji nije samo površan i ne leži isključivo na tome da nas preplaši, već da nas pomalo izbaci iz tračnica i igra se našom psihom. Kad se povuče paralela s prijašnjim ostvarenjima, ovaj je film doista hvalevrijedan pomak na bolje. Čovjek je stvarno spreman na velike žrtve, ali smrt bi uvijek trebala ostati samo smrt i ništa više. Svakako pogledajte, ali i pročitajte Kingov roman ako već niste!

Ocjena: 4/5