Nightflyers – krvava odiseja u svemiru!

“Ne vraćajte Nightflyer na Zemlju!” – poruka je koju jedna od brodskih znanstvenica, psihijatrica Agatha Matheson (Gretchen Mol), šalje u svemir prije nego oduzme sebi život. Implicirajući na skorašnje uništenje samog svemirskog broda (više-manje klaonice), a i na stanje očaja u kojem se nalazi sva posada prereže si vrat. Napetom kulminacijom ludila u dalekoj praznini svemira počinje radnja Syfy-eve serije Nightflyers kreatora Jeffa Buhlera. Zaintrigiravši nas mračnim i eksplicitnim samoubojstvom, ova adaptacija SF horor priče Georgea R. R. Martina iz osamdesetih, retrospektivno nas odmah vraća na sami početak.

Godina je 2093., a tek sugestijom i bljeskovima sjećanja protagonista Karla D’Branina (Eoin Macken) doznajemo da Zemlja više nije planet pogodan za život što je popularna distopijska premisa. Upravo će ta konstantna sjećanja, i stalno premotavanje jedno te istog flashbacka u D’Braninovu umu poremetiti strukturu same serije. Kako se D’Branin u osnovi vodi idejom da će kontakt s inteligentnijom vrstom dovesti do neke vrste razmjene tehnologije i tako ljudima omogućiti naseljavanje adekvatnije planete negdje usput potajno se nada da će mu ta inteligencija vratiti mrtvu kćer. Kako u približavanju kontakta, valovi energije simuliraju projekcije njegovih sjećanja i daju mu osjećaj da je to stvarnost navući će nas da u njima tražimo neki uzorak, dok uzorka zapravo i nema. To skretanje s radnje možda dodaje vizualni efekt i osobnu dramu, ali raskomodani udovi, hektolitri krvi, genetski inženjering s neuspjelim klonovima i komadi tkiva na svakom ćošku sasvim su dovoljni.

Detalj koji je doista jasan je utjecaj Kubrickovog simbolizma u nadzornim kamerama, aludirajući na crveno svjetleće oko koje sve nadzire, i računalo koje je u stvari malevolentna emanacija svoje stvoriteljice – Cynthie Eris (Josette Simon), prvobitne vlasnice broda i kolonizatorice. Poltergeist gladan krvi koji voajerski nadzire i upravlja iza sjene zapravo je egoistična i zlostavljana žena koja pokušava od broda napraviti zagrobno utočište svoje svijesti. Možda bi nekako pragmatičnije bilo da brod postane zaposjednut vanzemaljskom inteligencijom, ali George R. R. Martin ukazuje nam da nema većeg zla u svemiru od nas samih i naših egoističnih stremljenja. Na rubu solarnog sustava, a i na pragu ludila – čovjek, njegove ideje, misli i emocije ni danas ni u nekom drugom vremenu neće nadići svoju egoističnu prirodu. Unatoč tehnološkom napretku, ta kompleksnost razuma i emocija čini nas jednom od najsporije adaptivnih vrsta u svemiru.

Iako postoje neke scene koje bi u 80-ima bile vrhunac i koje su preuzete iz originalne priče, poput pauka s laserskim očima koji komada tijela, iz današnje perspektive mogle su biti zamijenjene kvalitetnijima, ali producenti su se odlučili držati originala pa ne znam treba li to shvatiti kao kontekst vremena ili uzeti za zlo. Likovi su portretirani plošnije nego u originalu i jasno je naglašeno da svatko od njih ima svoju motivaciju, a radnja se najčešće odvija interakcijom koja završava deus ex machina. Kult žena kanibala koja muškarce koriste samo kao reproduktivni materijal kako bi uzgojile deformirane klonove a potom ih koristile kao hranu za preživljanje uz premisu komunikacije između bioloških tvari, odnosno tkiva s tehnologijom, dale su seriji dodatni horor element. Ne može se poreći da doista ima vizualnih efekata koji su i jako dobri, pa je stoga serija u uskoj konkurenciji za nagradu Visual Effects Society Awards.

Za jednu od najbitnijih misija u ljudskoj povijesti, na brodu su ne previše perspektivni likovi. Drski telepat Thale (Sam Strike) kojem izvlačenje najgorih strahova u umovima posade čini poprilično dobru razonodu. Ksenobiolog Rowan (Angus Sampson) koji u jednom momentu, izgubivši dijete i suprugu, postaje psihopat željan osvete pa krene sjekirom krojiti pravdu. Loomie (Maya Eshet), kibernetičarka koja stupa u izravnu vezu s brodom priključujući se na njegov sustav preko implantanta u ruci. Zlostavljana djevojka koja teško uspostavlja intimne odnose s ljudima, ali zato ulazi u samu srž tehnologije i tamo stvara vlastitu virtualnu stvarnost. Melantha Jihrl (Jodie Turner-Smith), genetički poboljšan klon prenaglašene seksualnosti osposobljen isključivo za misije u svemir. Iako posvećena Loomie, i u seksualnom odnosu s njom, ipak osjeća veću povezanost s kapetanom broda, Royem Erisom, što će se pokazati kao vrlo loš odabir. Kao i svi ljubavni odnosi u seriji, i odnos između njih dvije vrlo je loše portretiran. Dr. Agatha Matheson (Gretchen Mol), telepat i psihijatrica strpljive i uporne naravi, vrlo temeljita u istraživanjima. Na kraju žrtvuje sebe, kako bi se telepatski potencijal kojeg ima Thale mogao ispoljiti do kraja. Auggie (Brían F. O’Byrne), prvi časnik i štovatelj kulta prve kapetanice Cynthie Eris (Josette Simon). Ujedno i labilna osoba koja je spremna izdati sve i svakoga da bi ostvarila svoje ciljeve. Beskrupulozni manipulator koji se na kraju ulovi u vlastitoj mreži. I kapetan broda, Roy Eris (David Ajala) koji se pokušava suprotstaviti vlastitoj majci, ali u tome u potpunosti ne uspijeva. Kako se inače prikazuje kao hologram, u jednom ga momentu zamjenjuje robot, jer njegovo je pravo tijelo zatočeno u kapsuli za održavanje života. On je samo još jedan od klonova napravljenih prema genetskom materijalu svoje ”majke” Cynthie. Nelagodu izaziva incestuozna koncepcija odnosa između njega i njegove ”sestre” Melanthe, s kojom dijeli isti genetski izvor.

S mnogo otvorenih pitanja, i ponekad nelogičnim slijedom radnje, opskurno okarakteriziranim likovima samo u glavnim crtama te scenama unutrašnjosti broda koje kao da smo već milijun puta vidjeli, deset epizoda ove sezone i nije tako loše. U stvari, bolje je od niskobudžetnog uradka istoimene filmske adaptacije iz 1987. godine. Ako se serija nastavi i druga sezona nauči nešto na pogreškama prve, razradi samu radnju u pravcu koji je i argumentiran te poradi na odnosima među likovima, mogla bi postati vrlo dobra, ali za sada je jedva solidan uradak. Ukoliko i dalje ostane na istom, ne vraćajte nam Nightflyer na Zemlju…