IO: neuspjeli pokušaj

Netflixova SF drama IO, redatelja Jonathana Helperta trebala je prema svim najavama biti postapokaliptična odiseja posljednje znanstvenice na Zemlji koja žrtvuje svoj život u toksičnom okruženju kako bi dokazala da je uslijed svega na Zemlji još uvijek moguć život. Sa svim fantastičnim elementima, i dobro profiliranim trailerom ostavila je nevjerojatan utisak, ali gorak okus u ustima poslije gledanja. Pokazala se više kao nedorečeni film s ljubavnim zapletom, intimna melodrama inspirirana epskim citatima Shakespearea i T. S. Eliota, poezijom W. B. Yeatsa, te narativima izvučenim iz grčke mitologije.

Glavni nedostatak je radnja koje gotovo da i nema. Između sakupljanja uzoraka za analizu i neuspješnih eksperimenata u filmu se ne događa apsolutno ništa. Osim preživjele matice koja nakon devastacije pčelinjaka toksičnim vjetrom uspijeva uliti klimavu nadu u bolje sutra. Film je natrpan lošim prikazom tehnološkog napretka. S civilizacijom koja je na Jupiterovom mjesecu IO, komunicira se preko klasičnog Pentium računala, audio zapisi se puštaju u eter preko kazeta u radioprijemniku, cijeli je opservatorij opremljen posudama i predmetima iz prošlog stoljeća… Za civilizaciju koja je dostigla stupanj kolonizacije dijelova svemira čovjek bi zaista očekivao više, ili se varam?!

Auditivnu monotonost kroz cijeli film, na dva mjesta razbija puštanje klasične glazbe. Chopinov Nocturno op.9. No.2 trebao bi nas valjda intelektualno uvjeriti da smo na tragu jako dobrom filmskom ostvarenju.

Čak ni izvanredna glumačka postava, Margaret Qualley (Sam) i Anthony Mackie (Micah), ni poneki prikaz pitoresknog, devastiranog pejzaža, prašnjavog i zapuštenog grada, umjetničkih djela ostavljenih na zidovima napuštenih muzeja, praznih restorana, nisu mogli razbiti nekonzistentnost i nelogičnost scenarija. Retrospektivno se javlja lik oca kojeg glumi Danny Huston (Henry), a koji je zapravo prikriveni eugeničar čije naslijeđe nastavlja njegova kćer. Zanimljivo je da se kroz cijeli film provlači tema adaptacije jedinke na okolinu, ali ta tema nije dovoljno razrađena. Klimatske promjene su toliko aktualne da se moglo naći mjesta za kvalitetnije rješenje apokaliptičnog scenarija, a preplavljivanje planeta amonijakom nije jedno od njih. Da stvar bude bolja, s mjeseca IO se šalju ekspedicije na Proxima Centauri, a nitko ne uspijeva doći do brdovitog proplanka na kojem se nalazi stari opservatorij s dvije živuće osobe na planeti koje redovno imaju kontakt s mjesecom, već one moraju doći do koordinatama određene lokacije – iako im je ona van ruke i u deficitu su helija potrebnog za balon.

Personifikacija protagonista s mitskim Adamom i Evom koju scenaristi Clay Jeter, Charles Spano i Will Basanta proklamiraju, puno bolje zvuči nego što je i realizirana. Film daje naslutiti da Sam želi ostati na Zemlji samo kako bi postala majkom nove civilizacije, čiji arhetip preuzima iz grčke mitologije. Inspirirana supremacijom grčke Lede koja je Zeusu rodila besmrtnike, vidi se kao nositelj nove generacije. Iako je ovo trebao biti jedan od boljih distopijskih filmova, kraj mu je jednako nedorečen jer se previše oslanja na simbole ljudske otpornosti. Dajući nam naslutiti da ima i dijete, pitam se hoće li i ono krenuti majčinim koracima, ili će joj zauvijek zamjerati činjenicu da je samo na svijetu čiji puls sve više iščezava…