Recenzija filma Total Recall: Potpuno sjećanje

Najnoviji uradak režisera Underworlda, Lena Wisemana, Total Recall: Potpuno sjećanje hibrid je Dickove priče We can remember it for you wholesale, starog Total Recalla i nekih ‘novih’ ideja. Rezultat: film bez mašte i šarma.

Iako je prvih dvadesetak minuta obećavalo donekle pametan akcić s inteligentnim referencama na Verhoevenov original, film se vrlo brzo pretvorio u, na trenutke dosadno i isprazno natjeravanje ispresjecano helikopterskim panoramama velgrada budućnosti i šupljim dijalozima. Nisu pomogli ni solidna glumačka ekipa, pristojna kamera i zanimljiv dizajn.

Total Recall iz 1990. sa Švarcijem, Sheron i Ironsideom, nije puno držao do priče Philpa K. Dicka, ali je krenuo od glavnog motiva – marsovske noćne more glavnog lika koja dovodi do lančane reakcije; Rekall, tajni agenti, Mars, revolucija, alienski artefakt… i znate već kako sve to završava. Osim toga, Verhoeven je hrabar režiser koji se usudi šokirati – pogotovo eksplicitnim i upečatljivim vizualima likova.

U novom Total Recallu nema ničega u vezi Marsa, a ono što nam scenarist i posredno redatelj serviraju kao zamjenu je blijedo i, najbolje rečeno, očekivano za polupismeni b-film. Zemlja je zagađena u nekakvim kemijskim ratovima i jedina mjesta gdje postoji razvijena civilizacija su dio zapadne Europe pod kontolom Britanije i Australija. Društveni odnos je tipično kolonijalan, a sredstvo represije je ‘prometna povezanost’ kroz samo središte Zemlje koja služi za transfer radne snage. Uz demonstriranu tehnologiju, čovjek bi mogao ‘očistiti’ planet, živjeti pod zemljom ili se otisnuti među zvijezde čime sve postavke mjesta radnje padaju u vodu.

Politički kontekst ‘sjedišta carstva’ i ‘kolonije’ je površan i služi tek kao blijeda kulisa za forsirani sukob. Čak i sama želja za moći premijera Cohaagena je nemušto artikulirana i u konačnici svedena na uličnu tučnjavu. Invazija koja je trebala biti kulminacija, na kraju izgleda kao jeftino bacanje loše petarde.

Potraga za identitetom svedena je na prosječnu jurnjavu/pucačinu u kojoj čak izostane klimaks kada bi Douglas Quaid trebao otkriti kakav je bio kao Hauser. Neću vam reći što otkrije, taj užitak vam prepuštam, ali ne očekujte previše. Tajni agent kojem su izbrisana sjećanja da bi se infiltrirao u ‘terorističku organizaciju koja želi otcjepljenje’, bez ikakvog promišljanja je kopirana iz originala, s tim da je vođa otpora lišen bilo kakve karizme. Jeftino i otužno.

Zahvaljujući pomalo blejdranerovskom dizajnu i nekakvom kiberpankerskom ugođaju film ima određenu privlačnost u detaljima. Nažalost nedovoljnu da bih poželio, barem zbog lijepih slikica, film ponovo pogledati. Na kraju sam sebi postavljam pitanje: Zašto  bi netko radio ovakav remake Total Recalla kada nema što za reći? Wiseman je na Comic-Conu elokventno i sa žarom govorio o filmu, o njegovoj zanimaciji za misterij i želji da se pronikne u vlastitu osobnost i posredno ‘otkrio’ okosnicu filma. Time je pobudio maštu i zanimaciju brojnih fanova koji su očekivali snažan i koncizan film. Na kraju, ništa od toga; tek blijeda i nepotrebna avantura lišena, kako rekoh na početku, i mašte i šarma s glumačkom ekipom kakvu bi svaki režiser poželio za svoj film.