RV: Resurrected Victims (2017.)

Novi dan, nova recenzija, novi azijski “zalogaj”.

O RV: Resurrected Victims prije gledanja nisam znao mnogo. Film je u širu distribuciju krenuo tek prije nepunih mjesec dana pa manjak dostupnih informacija zapravo ni ne čudi. Recenzije su također poprilično rijetke. Što me onda nagnalo da RV pogledam prije nego neke aktualne filmske hit naslove? Iskreno, generični poster i par redaka teksta bili su više nego dovoljan mamac. Činjenica da nas zemlja podrijetla, Južna Koreja, posljednjih godina uveseljava zapaženim i kvalitetnim žanrovskim ostvarenjima sigurno nije odmogla. Ukratko, u RV-u se žrtve umorstava vraćaju među žive s ciljem konačnog poravnanja računa. Počinitelji će biti kažnjeni, a pravda napokon zadovoljena. Moderna verzija već isfuranog “osvetnika iz groba” postaje ipak podosta zanimljiva jer se povratnicima pridružuje nitko drugi doli majka glavnog lika. Državni tužitelj, opsjednut nikad riješenim umorstvom majke, ponovno će se morati suočiti s prošlošću. Nije da i ima nekog izbora.

Koreja nam je pak ponovno ponudila hibridno ostvarenje: tipičnu žanrovsku mješavinu kojom Azija polako, ali sigurno osvaja oči i um zapadnjaka. Kod japanske filmske industrije; primjerice, stilski miks često rezultira nekonvencionalnim, ekscentričnim te strancima čak blago neshvatljivim djelima. Japan je već etablirani izvoznik celuloidnog “čudaštva” koji postojeće kulturološke posebnosti zna itekako dobro iskoristiti. Istina, zemlja izlazećeg sunca ima dugu povijest žanrovskih filmova koji su pomicali granice kao Hausu, Tetsuo the Iron Man, Branded to Kill, no imam osjećaj da smo u modernom dobu ipak zatrpani osrednjim “eksploatacijskim” djelima koja igraju na raširenu percepciju Nippona kao inkubatora bizarne pop kulture. Spomenuta stilska “smjesa” u slučaju Južne Koreje naginje pak više strukturi nama podosta bliskog “mainstream” filma. Stvara se dojam homogenosti finalnog proizvoda, filma koji je isto tako mogao izaći iz nekog američkog studija. Moderna Koreja voli svoje plačljive te sladunjave K-drame i to je činjenica. Uostalom ne mogu svi na zapadu dostupni korejski filmovi biti iznimno eklektični “The Good, the Bad, the Weird” ili pak novi “Oldboy”.

RV, sukladno iznesenom, igra na već provjereni recept: malo akcijskog trilera, fina doza misterije, mjerica nadnaravnog radi “šmeka”, a sve to prekriveno gustim slojem drame i moralizma. Nažalost konačni “okus” nije toliko pamtljiv. Korektan je, no nikako spektakularan. Imam osjećaj da smo priču komotno mogli vidjeti u nasumičnom broju Martin Mystere-a, kakvoj SF televizijskoj antologiji ili pak Dylan Dog epizodi a’la Tiziano Sclavi. Možda bi u tom jezgrovitom epizodnom formatu temeljna ideja bila i bolje realizirana. Isključivo žanrovski gledano. Time uopće ne mislim da je priča Victimsa loša. (Usput rečeno, u pitanju je adaptacija korejskog romana.) Ona se samo u velikoj mjeri oslanja na privlačnost svoje glavne premise. Možda i previše. Nema se tu što zamjeriti jer je uskrsnuće žrtava “iz kvarta” uistinu dobra podloga za narativnu inovativnost. Koncept je to koji nudi dosta slobode i tu zapravo dolazimo do glavnog problema. Resurrected Victims je u svojoj srži pretežno drama, točnije drama s jasnom moralnom porukom. Stoga je nekako logično u prvom planu očekivati te preferirane elemente drame, “priču iz života”. Nadnaravni i akcijski segmenti su u stanovitoj mjeri podređeni naglašenoj obiteljskoj tragediji i poruci koju film pokušava prenijeti. To je potpuno legitiman odabir tvoraca te načelno uopće ne utječe kvalitetu i potencijal filma. Velika je zamjerka što su upravo ti “normalni” dijelovi RV-a poprilično prosječno i ziheraški izvedeni. Nadnaravna ih premisa uopće ne upotpunjuje; ona zapravo spašava njihovu razmjerno blijedu izvedbu. To što fokusom na točno određenu životnu priču gubimo neku pretjerano dubinsku razradu žanrovski obojenih elemenata je druga strana medalje. Potencijal je to koji možda filmom i nije u potpunosti ostvaren. Ostaje okus nedorečenosti koji u nekom brzom antologijskom formatu s naglaskom na ogoljenu ideju ne predstavlja ikakav problem, dapače. Ovako smo dobili film koji najbolje opisuje riječ “korektan”. Izuzmemo li početnu premisu, film se ničim posebno ne izdvaja, ali nije ni loš. Najbolje su izvedeni elementi detektivskog trilera, edipovskog traženja istine i otkrivanja vlastite propasti. Ironično, Edip se pokazuje kao prigodna analogija jer i u RV imamo naglašenu ulogu majke, no ovaj put u funkciji majčinstva i skrbi. Horor i sf dijelovi ponekad i iznenade, no zapravo odudaraju kad je pozornost usmjerena isključivo na njih. Sve u svemu, Resurrected Victims je dobar film. Kratko djelo koje se isplati pogledati, a koje se zbog ideje neće tako lako ni zaboraviti. Nestabilna gradnja na dobrim temeljima. Šteta što nije ništa više od toga.

Ocjena: 6.5/10 moralistički nastrojenih zombi osvetnika