“The Leftovers” svojom trećom sezonom najavljuje kraj svijeta

 

Ako ne gledate HBO-ovu seriju „The Leftovers“, vjerojatno ni ne znate što propuštate. Shame on you. Žao mi je da ovakva istinska kvaliteta pada u drugi plan, pored površnih sapunica za mase kao što su „Game of Thrones“ i „The Walking Dead“. Naravno, volite ono što volite, nije u tome problem, problem je taj što umjetnost polako nestaje, a zamjenjuje ju čista, praznoglava zabava. Ako smatrate da serije, filmove, knjige i što već služe samo kao eskapističko bježanje od stvarnosti, onda nam se razmišljanja jednostavno razilaze. Sva sreća pa ipak ima kreatora koji i dalje stvaraju nešto što bi se moglo nazvati umjetnošću i, mada ne previše, i dalje ima ljudi koji takvu vrstu fikcije odabiru probavljati.

„The Leftovers“ je jedna takva serija, ona proučava ljude, priča nam o religiji i obitelji, o gubitku i onome što dolazi nakon njega. To su sve ozbiljne teme, one kojima bi se umjetnost i trebala baviti. Lindelof i Perrotta ne troše puno vremena na pokušaje da zabave publiku, što je vjerojatno i razlog zašto su je neki u startu otpisali kao dosadnu (naravno, tu dolazi i faktor globalne mržnje nad Lindelofom kojemu još uvijek mnogi nisu oprostili „Lost“ i „Prometheus“), ali istovremeno je serija koja od početka pažljivo gradi svaki svoj kadar. Likovi su tako stvarni da ih nije fer nazvati dosadnima, no možda je to mnogima i problem u današnjem vremenu kad želimo da je sve veće od života. Nekima je valjda takva prizemljenost dosadna pošto, budimo realni, svi smo mi robovi jednake vrste prizemljenosti.

Druga sezona je ipak malo promijenila smjer, tako ono više nije bila samo priča o običnim ljudima nakon globalnog, nadnaravnog događaja, već se istovremeno počela graditi prava radnja, ili barem naznaka iste. Stvari su postale čudnije, veće, likovi više nisu bili samo statisti neke veće priče nego su postali njezin centar. Vjerujem da je to i razlog zašto se naglo dogodio preokret po mišljenjima kritičara i gledatelja. Serija više nije bila apstraktan niz slika ljudske psihe, već je postala standardnija, s glavom i repom. Poseban uspjeh postignut je time što serija nije zbog toga postala površna. Dapače, uz takozvani stil, dobili su i supstancu. Kraj druge sezone dočekan je uz digitalne ovacije i nije čudno da je uskoro potvrđena i treća, posljednja sezona. Kraj dolazi, najavili su Lindelof i Perrota, doslovno i figurativno.

Treća sezona počinje epizodom „The Book of Kevin“ i, kao i na početku prethodne sezone, nudi nam podulji, očaravajući uvod. On je ovoga puta smješten u devetnaesto stoljeće i prati obitelj koja s veseljem iščekuje kraj svijeta. Datum je zacrtan i kraj samo treba doći. Samo što ne dođe. Umjesto njega, svećenik najavi sljedeći datum. Tako se to nastavi ponavljati, u krug, sa sve očajnijim likovima. Cijeli taj prolog ispričan je bez ijedne riječi, tu su samo neprikladno vesela glazba i standardna leftoverovska depresija. Već sljedeća scena nudi prvi šok sezone koji neću otkriti, jer spoileri su zli i ovdje im nije mjesto.

Nakon početka, kako to i inače često biva, epizoda prati isključivo jednog lika – Kevina Garveya (Justin Theroux), policajca koji održava red u svetom gradu Miracle koji je poznat po tome da iz njega nije nestao apsolutno nitko, što ga čini globalnim fenomenom. U njemu sada žive gotovo svi važni likovi iz prošlih sezona i ova nam sezona nudi kratke uvode u svih njih.

Nakon bombastičnog starta, epizoda je standardno uvodna. Ništa VELIKO se ne dogodi. Ima par jako lijepih scena, od kojih se posebno ističe scena krštenja, ali generalno, prva epizoda je spora i lijepa.

Ono što se kroz cijelu epizodu najavljuje je još jedan datum kraja svijeta. Mnogi vjeruju da će sedma godišnjica neobjašnjenog nestanka ljudi istovremeno biti povod za nešto drugo, možda i veće od onog što se dogodilo ranije. Jer, kako oni kažu, sedam je sveti broj i nakon sedmice stvari se ponavljaju ili potvrđuju ili kako već. Sedma godišnjica je udaljena trinaest dana od početka treće sezona, zbog čega se grad počinje ispunjavati plakatima koji najavljuju kraj, a tu su i avioni koji po nebu pišu nimalo manje ohrabrujuće poruke. Leftoversi tako postaju prva prava midapokaliptična fikcija, barem koliko ja znam. Apokalipsa je počela na početku prve sezone, završit će na kraju treće, a mi smo zapravo gledali ono što se događa između.

Uz sve to, Kevin bi mogao biti novi Isus. Tako barem vjeruje dio likova koji su čak počeli raditi na titularnoj knjizi koja treba poslužiti kao direktni nastavak novog zavjeta. Lude stvari, ljudi. Bit će divlje.

I onda serija ode još nekoliko koraka dalje i u posljednje dvije minute servira nam ogromni spoiler. Da, Leftoversi su uspješno spoilali sami sebe. Naravno, konteksta nema nigdje na vidiku i koji vrag smo točno vidjeli saznat ćemo tek nakon što sezona završi, ali jedno je jasno – godinama u budućnosti, svijet će biti drugačije mjesto.

Kraj se približava. Pravi kraj, ne samo još jedno lažno najavljivanje. Nažalost, s njime dolazi i kraj serije. No ako ništa drugo, nakon njega moći ćemo reći da smo u svijetu fikcije dobili nešto istinski posebno. Ili ćemo barem tako reći nas devet koji ovu seriju fanatično pratimo.