Recenzija: Dolazak – kako do’šo, tako o’šo

 

Dolazak “Dolaska” u domaća kina bio je mlak događaj kako to i biva s filmovima kod nas. Osim malo euforije oko kostimiranih stričeka u tajicama ili onih filmova u kojima postoji neka Sila, zapravo vrlo je rijetko da se o filmu (žanrovskom) bruji onako žestoko, teško metalski. Nema toga. Koja desetica tisuća gledatelja, malo gotovo opskurnog piskaranja i nakon dva tjedna goni film iz multipleksa, mrš na kineske torente.

Meni se činilo da će ovoga puta biti drukčije jer…

O “Dolasku” su dolazili signali sa svih strana osim valjda iz dubokog svemira noseći informaciju o “konačno” pametnom sf filmu, možda najboljem u ovom stoljeću, o žanrovskom filmu koji će “konačno” stati u red za zlatni kipić i možda ga osvojiti, o nečemu što će “konačno” izmijeniti obrazac, napraviti ono nešto…

Što točno? Nemam pojima. Siguran sam da Hollywood promijeniti neće jer Hollywoodu ide dobro s ovime što radi. Mlati pare i nije ga baš briga za “umjetnost”. Osim umjetnosti proizvodnje dolara.

Zato sam propuhao na hladno kad sam čuo vijest o snimanju.

Nisam gledao niti jedan Villenueveov film prije, ni one holivudske, ni one (kažu bolje) koje je proizveo u Kanadi. Trailer za “Dolazak” je izgledao dovoljno zanimljivo, kao i svaki drugi uostalom, ali kad znaš gdje se materijal proizvodi, kolutanje očima prestaje biti povremeni tik već svakodnevna pojava. Jer duga je holivudska tradicija loše ekraniziranih žanrovskih djela (uz čast rijetkim iznimkama).

Zato nisam imao neka pretjerana očekivanja. Oni koji me poznaju izvan digitalnog svijeta znaju da ih uglavnom nemam. Vodim se self made sintagmom: “Tko ulazi kroz dveri kina neka ostavi sva svoja očekivanja (i gleda celuloide iz prošlog stoljeća)”.

Na koncu, premda ne volim dodjeljivati numeričke ili grafičke oznake filmovima, kada bi morao ispljuniti ocjenu dao bi “Dolasku” +3 na prvo gledanje (na skali na kojoj bi “Prometej” i “Interstellar” minglali negdje oko apsolutne nule). Ovako izdašnu ocjenu s moje strane film je prvenstveno zaslužio zahvaljujući književnom predlošku, a tek onda snimateljskom oku Bradforda Younga, minimalistilkoj zvučnoj kulisi Jóhanna Jóhannssona i estetici redatelja Denisa Villeneuevea. Scenarist je namjerno izostavljen.

“Priča tvog života” Tada Chianga koja je objavljena kod nas u Siriusu B broj 22 jedna je od onih vrhunskih u žanru, ali koju se teško da zamisliti kao film. Nije nemoguće, ali zahtjeva svjesno odricanje od elemenata zbog kojih danas većina publike pohodi kina. Nema tu bombastičnih izvanzemaljaca koji dolaze s jasnim namjerama, dapače njihova je prisutnost minimalna, nema kauboja koji svaku situaciju razrješavaju laserima, nema divljanja planetarnih razmjera i nema epske konkluzije. To je intimna drama s jasnim žanrovskim elementima koji zahtjevaju da napregnete mozak i emocionalnim nabojem koji može izazvati samo dobra literatura. Čita se polako, ali u jednom dahu i ostavlja vas na kraju bez njega.

Film s druge strane svojom formom nameće vlastiti ritam. Ne dozvoljava zastajkivanja, promjene u načinu ili brzini čitanja, što u ovom konkretnom slučaju zahtjeva posebne vještine (kjubrikovske, ne majklbejevske) da barem djelomično film uspije dati isto ono što i Chiangova pripovjetka. Da se odmah razumijemo, te vještine nisu baš na cijeni u Tvornici snova.

Srećom Villeneueveova posebnost je svojevrsni melankolični ritam, dugi kadar, spore scene i naglasak na emotivnim stanjima likova (pogledao sam u međuvremenu “Sicario” i “Prisoners”) što je bilo nužno da se ovakav literarni materijal pretoči u iole suvislo filmsko iskustvo.

Ritam “Dolaska” stoga odgovara narativu priče, peripatetički je spor, gotovo arheološki u razotkrivanju; sloj po sloj fabule se raščišćava i donosi spoznaju. Nježan je to kontrapunkt oslikan osobnom dramom i unutarnjom sjetom glavne junakinje i velikog događaja, najvažnijeg u ljudskoj povijesti prikazanog grandiozno minimalistički. Gotovo kao svojevrsnim negativnim prostorom. Izvanzemaljci su došli i ne čine gotovo ništa, jedino je važno doživljaj i unutarnja previranja glavne junakinje. No to je samo na početku, što nas dovodi do neizostavnog ali… i najveće mane filma, a to je adaptacija.

Sve ono što narativno u filmu valja je preuzeto direktno iz priče, sve ono što je slabo, scenaristički je kičeraj ispodprosječnog zanatlije Erica Heisserera (napisao je, ili bolje rečeno, prepisao “The Thing” iz 2011.) koji je jedino vješto izveo podilaženje holivudskim “standardima”. Čitaj, zadovoljenju najosnovnijih potreba prosječnog gledatelja. Nemam ništa protiv nadogradnje, dapače, ali Heisserer je većinu iskonstruirao diletantski, u skladu valjda s vlastitim uvjerenjima ili jeftinom percepcijom politike i današnjeg stanja globalnog društva. I neizostavnog davanja razloga za nešto gdje nema potrebe.

Villenueve je pametan filmaš koji očigledno zna što hoće pa vješto minorizira neke od tih mina razbacanih po scenariju, ali ne može ih do kraja ignorirati (ili izbjeći). Sudeći po nekim intervjuima na neke je vrlo rado i sam nagazio.

U konačnici je to opteretilo izvornik pa se film našao u neobranom grožđu. S jedne strane je intelektualno provokativan, ali izgubi tu bitku nepotrebnim opterećenjima, ostaje nejasan, možda i glup za one koji nisu čitali priču, a s druge nije dovoljno kaubojski pa da bude za ovisnike o adrenalinu i ljubitelja Dana nezavisnosti.

Pročitao sam u jednoj od recenzija da je ta nadogradnja scenarija dobra jer Chiangova je priča u tom pogledu zastarjela, Zemlja se izokrenula od 1998. kada je priča objavljena, geopolitički odnosi su se promijenili i svijet je u lošijem stanju. Po meni, to je potpuno krivo jer se Chiang nije u priči obazirao na svijet, za njega gotovo da svijet ne postoji što je bilo nužno da se u potpunosti doživi drama i shvate razmjeri žanrovskih elemenata. Uvaljivanjem u film geopolitičkih igara, paralela sa stvarnim svijetom, površnih salonskih društvenih komentara, nabacivanjem nepotrebnih motiva i ostalih gluparija, naprosto je izgubljen i moment i fokus.

Sva ta količina dodanih paragrafa u scenarij isključivo je maniristička, što može proći za neke sitnice koje vizualno uljepšavaju film, ali one fabularne naprosto su promašene. Svijet je trebao ostati tek skicirana pozadina kako ne bi opterećivao. Ovako je postao aktivan sudionik tipičan za Hollywood, napravivši od “Dolaska” lošiji proizvod nego što je trebao biti. Na 47 milijuna uloženih, do sada je zaradio 130, što znači da je na pola puta da ga se proglasi poslovno uspješnim.

Zanemarimo li scenarističke gluposti, “Dolazak” je ipak pristojno vizualno iskustvo. Neke sitnice su divno režirane, atmosfera je generirana osebujnim filmskim jezikom. Na momente snimatelj Young, režiser Villeneueve i autor glazbe Jóhannsson osvajaju doista vrhunske domete sedme umjetnosti. Žanr je često u prvom planu i film je tada promišljajuća parabola, dok je akcija negdje u dalekoj pozadini i dolazi u prvi plan tek kada je nužna, a ne kao pokretač radnje.

Međutim, osjeti se i, rekao bi, neka kanadska hladnoća, nedostatak boje i na momente kirurška preciznost. U tom trenutku film nema srca, odvratno je hiperealističan i postaje artificijelan, sterilan. Gotovo u potpunosti je lišen humora ili eksplodirajućih reakcija (što bi uz scenarističke dodatke trebao imati da ih potkrijepi), pa postaje dosadnjikav s barem dvadeset minuta viška.

Amy Adams je doista jako dobra u ulozi Louse Banks, lingvistice koja se hvata u koštac komuniciranja s izvanzemaljcima i centralnog lika koji iznosi dobar dio filma na svojim plećima. Premda ni ostatak glumačke ekipe nije loš, većina je tu samo podrška. I to je velika sreća za film (uz Villeneueveovu vještinu) jer se na Adamsinu licu iščitava sve ono što je Chiang želio postići.

Ono što se događa na kraju filma i što bi trebala biti velika kulminacija nemoguće je suvislo prikazati zbog skučenosti medija, ali i ograničenja čovjeka (ne publike) i naše percepcije stvarnosti. Može se samo prihvatiti ili ne kao dobar žanr. Na vama je hoće li vas to zadovoljiti ili ne.

Dobar sf film je iznimno zahtjevan jer osim radnje, likova, emocionalnih bravura i ostalog filmskog bla-bla, mora publiku uvjeriti u svoju ideju, često ne baš originalnu, no kad je zahtjevna i nefilmična kao što je to Sapir-Whorfova jezična teorija (donekle diskreditirana) koja je u srži Dolaska, e onda moraš biti vunderkind da bi uspio. Villeneueve je u mašti skučenom i vizionarski siromašnom okruženju Hollywooda vjerojatno i napravio najbolje što je mogao.

No, ako hoćete doista pametno promišljanje o jeziku, dobar sf i koliko doista možemo razumjeti nešto krajnje nepoznato, pročitajte Chiangovu priču. Ma čitajte Chianga kad god naletite na njega. Bolji je od velike većine razmazotina na velikom platnu.