The Wailing (Goksung) – vraški dobra vožnja

 

“There are just two main types of stories; a man goes on a journey or a stranger comes to town.”

 Prema poznatom citatu pripisanom mnogima, od Tolstoja, Stephena Kinga, Coelhoa pa sve do članova Beatlesa, priča može imati dva osnovna zapleta. Jedan od njih je dolazak stranca u grad. Kakav je stranac u “Wailingu” iliti “Plaču”, ambicioznom i polemičnom južnokorejskom hit horor/trileru? Opravdava li njegova izvedba uopće uvrštavanje Wailinga u kategoriju žanrovskog filma ili ćemo plakati za potrošenim vremenom?

Moram priznati da sam u više navrata secirao potonje pitanje jer o Wailingu sam prije gledanja znao malo. Samo da je “Goksung” trenutno vruća azijska filmska roba, možda i jedan od najvažnijih filmova godine tog područja, iznimno dobro prihvaćen i hvaljen superlativima. Šturi promotivni opis nije odavao previše informacija o radnji. Naginje li ovo djelo renomiranog redatelja Na Hong-jina u većoj mjeri “običnom” mračnijem trileru ili je uistinu riječ o pravoj psihološkoj stravi? Također, Wailingov reklamirani police procedure element predstavljao je poseban problem zbog njegove fluidne žanrovske prirode. Uzmimo za primjer Pratchettov “City Watch” podserijal unutar “Svijet(a) Diska”. Zasigurno je riječ o detektivskim romanima, no ne možemo osporiti njihovu fantasy ukorijenjenost pa je tu žanrovski skok izveden besprijekorno. S druge strane Chabonovom homageu hardboiled krimićima “Yiddish Policemen’s Union” puno suzdržanije ćemo prilijepiti epitet žanrovski (barem u smislu žanrova koje pokriva Inverzija.net), bez obzira na originalnu verziju alternativne povijesti koju predstavlja. Sve u krajnjoj liniji ovisi o zastupljenosti i količini fantastičnog elementa.

I? Kakav je “stranac” s početka teksta, to “strano” zlo koje zahvaća izolirani korejski gradić?

Intrigirajuće mističan ili pak razočaravajuće običan? (U filmu se čak uistinu igraju s idejom stranca kao donositelja promjene.)

Sa zadovoljstvom mogu ustvrditi da je Goksung odličan nadnaravni horor, 100% žanrovski. Dapače, impresivni predstavnik mnogo žanrova. Film je nabijen atmosferom, ona iz njega prosto pršti na svakom uglu. Melankolija prelijepog te surovog ruralnog krajolika, apsurdne scene svakodnevnog života, klaustrofobija i nelagoda pri susretu likova sa silama jačim od njih. Wailingu definitivno ne nedostaje “šmeka”. Ugođaj je karta na koju igra i to ne bilo koja karta već dobitni adut. Pravi podvig za film impozantnog trajanja (156 min) i sporijeg ritma poput ovog.

Dobro. A o čemu se zapravo radi?

Iskreno, o već više puta viđenoj priči sukoba dobra i zla. Ne bih volio previše otkriti zbog mogućih spoilera. Priču svi znamo, ali način izvedbe je maestralan. Izviruće zlo prikazano je kroz (ponekad previše kriptičan) miks naglašene zapadnjačke religiozne simbolike, lokalnog praznovjerja i istočnjačkog misticizma. Wailing time ne postaje novi “Omen”, a ni “Egzorcist” već ostaje jedno od ugodnijih fimskih iznenađenja; mračni ep o malim ljudima i nihovoj neizbježnoj patnji. Glavni lik Jong-Goo lokalni je policajac čiji posao omogućuje izravan kontakt s neočekivanim valom ludila i nasilja koji se širi susjedstvom. Može li ostati iznad površine? Koje očajničke korake je spreman poduzeti kada “zaraza” neshvatljive prirode uđe u njegov vlastiti dom?

Goksung se ponaša uobičajeno azijski u smislu da ne robuje filmskim konvencijama big budget kinematografije zapada te suvereno vlada svojim specifično šarenim teritorijem. Sloboda ne nameće nužnost klišeja koji pune kino dvorane. Jong-Goo nije pametan poput Holmesa, lišen je Sam Spadeovske odlučnosti, a definitivno nema neku posebnu viziju Walkena u “Dead zoneu”. To postaje kristalno jasno genijalnom uvodnom scenom u kojoj umjesto odlaska na mjesto zločina bude lako pokoleban u svojoj namjeri te na nagovor majke i žene doručkuje; jer kome je ikad koristio prazan želudac. U pitanju je naoko dobričina, simpatični debeljuškasti nespretnjaković idealan za ono što film pokušava postići.

Karakter lika i deadpan komika pojedinih prizora (ima je dosta) ne odvodi film u domenu čudljive intelektualne indie komedije, a zasigurno ne u sferu kino hit parodije. Film se striktno ne opredijeljuje, ali ne znači da gubi fokus u tkanju svoje depresivne priče. On je puno više od mehaničkog zbira svojih dijelova.

Raznolikost i žanrovsko koketiranje, savršeno uklopljeno u spori tragikomični uvod, u drugome dijelu postaje pomalo otegotna okolnost. Ritam ostaje isti, letargičan, a scene različitog tonaliteta i boje nepotrebno presijecaju pokušan napredak radnje. U ovome dijelu ističe se kao highlight očima impresivni prikaz tradicionalnog šamanskog egzorcizma koji svojom dužinom nažalost gubi namjeravanu napetost. Naknadno sam saznao da je scena snimljena iz jednog pokušaja, one take, i koliko god ta tehnička bravura bila zahtjevna ne može odagnati prvotni instinkt o donekle lošem tempiranju. Wailing srećom ubrzava u trećem činu.

Klimaks je pak mučan, nakrcan simbolizmom i potpuno polemičan. Kraj je “otvoren” i pogodan interpretaciji. Osnovnu nit i smisao nije teško pogoditi, ali detalji bi mogli predstavljati problem. Želimo li u potpunosti razumjeti viđeno moramo tijekom filma tražiti vizualne poruke, povremeno i previše dobro skrivene. Ovi opskurni hintovi pretpostavljaju bazično znanje ezoterije, ali daleko najveći problem je njihova kratka prisutnost te uklopljenost u “pozadinu”.

Završetak time ne gubi na snazi i pamtiti ćete ga dugo vremena. Također sadrži jedan od najboljih prikaza nečastivog na celuloidnoj traci ikada; jer Goksung nas uči da je zlo ponekad zastrašujuće obično.

Koji je ono drugi osnovni zaplet priče sa početka teksta? Nečije putovanje?

Dopustite da vas “The Wailing” odvede na jedno unutarnje putovanje kao što je već uspješno učinio sa svojim likovima. Njegov teren je možda ponegdje grub, ali je predodređen za kultni status u godinama koje dolaze.

Ocjena: 8/10 misterioznih stranaca i potencijalno zbunjujućih završetaka