”Vittima degli eventi” Napokon dostojna ekranizacija Dylana Doga?

Dylan Dog ovaj mjesec slavi 30. godišnjicu postojanja. Tim povodom u Italiji izlazi broj 362 koji piše ni manje ni više nego veliki Tiziano Sclavi. Točan datum godišnjice je zapravo bio 26. rujna, jer je upravo tada 1986. godine izašao prvi broj ovog famoznog junaka na talijanskim kioscima. Autori su bili jedini i neponovljivi Tiziano Sclavi kao scenarist i Angelo Stano kao crtač, dok je izdavač bio Daim Press odnosno današnji Sergio Bonelli Editore.

Okrugla godišnjica najvećeg istraživača noćnih mora nije mogla proći nezapaženo pa smo vam pripremili jedan prigodan tekst koji se bavi ekranizacijama Dylan Doga.

Za one izgubljenog djetinjstva koji nikad nisu zavirili u legendarni strip Tiziana Sclavia, Dylan Dog istražitelj je noćnih mora. Ono što ovaj talijanski strip razdvaja od popularnih američkih Marvelovih stripova (izuzev Srebrenog Letača, najplemenitijeg svemirskog nesretnika koji je i ponešto podcijenjen) jest dubina lika. U američkom je strip – kozmosu neuobičajeno “superjunacima” davati koju karakternu dimenziju više. Ponajviše humanizirati ga, portretirati kao poročnog čovjeka (posebice ako se bori protiv nacista i ostalog antiameričkog šljama kao npr. Kapetan Amerika). Talijane glorifikacije ne zanimaju pa svoje strip-junake nerijetko opterećuju teškim bremenom prošlosti. Dylan Dog je tako bivši policajac Scotland Yarda, bivši alkoholičar, a sad vegetarijanac i ljubitelj čajeva. Pomalo podrugljivi knjiški moljac, sramežljivi zavodnik koji uz paranormalne slučajeve koje istražuje pokušava proniknuti i u svoje nejasno porijeklo.

Kao prvu ekranizaciju Dylana Doga obično se uzima talijanski film “Dellamorte Dellamore“, preveden kao “Cemetery Man” s Rupertom Everettom u glavnoj ulozi, po kojem je lik Dylana Doga i napravljen. Ovaj film nije direktna adaptacija, no sličnosti nisu slučajne jer je film ipak rađen po istoimenom predlošku novele Tiziana Sclavija. R. Everett je Francesco Dellamorte, grobar koji se bori protiv zombija, a priča se zapetlja kada se na sprovodu zaljubi u neimenovanu udovicu. Francesco, slično kao i Dylan, ima osebujnog pomoćnika, ovdje je to mutavac Gnaghi (dijametralno suprotan od Dylanova pomoćnika Groucha koji ne zna zašutjeti), vozi VW bubu i nosi traperice, košulju i sako. Film je ostao nezamijećen, iako je dobio pozitivne kritike, a u prilog mu ide savršeno pogođena nadrealistička atmosfera.

Direktnu je adaptaciju Dylan Dog pak doživio 2011. godine s filmom “Dylan Dog: Dead of Night“. Često kukamo kako Amerikanci preuzmu odlične priče, amerikaniziraju ih, stereotipiziraju, uklone svu autentičnost i onda plasiraju na tržište publici, nesvjesnoj da postoji kinematografija izvan američke. Publika je potom očarana natruhama originalnosti (ipak ne smije biti previše originalno jer bi bilo čudno). Sličnu praksu primijetili smo i u obradama azijatskih filmova. Dakako, kukamo s apsolutnim pravom. Radnja se ne odvija u Londonu, već u New Orleansu, Dylan nije iznureni šmokljan već prepotentni ljepotan, a frenzični Groucho, u ovom je slučaju Marcus koji funkcionira kao izrazito neduhovita komična protuteža. Prilično neuvjerljivi spoj Bladea i Buffy koji bi nepoznavatelju stripa mogao na momente pružiti zaboravljivo-zabavnu priču. Jedina poveznica sa strip-predloškom bila bi Dylanova prepoznatljiva odjeća i automobil.

“Vittima degli eventi” koji bi mogli prevesti kao “Žrtva okolnosti”, daleko je od savršenog filma. Imajući na umu cijelu pozadinu filma (potreban je budžet skupljen modernom metodom “crowdfoundinga”) i u kontrastu s prethodnom ekranizacijom, film se svakako potrudio uloviti autentični stil Dylana Doga. Ima neobičan format i traje samo 50 minuta, dostupan je na Youtubeu, a nastao je kao suradnja dvojice talijanskih strip entuzijasta, redatelja Claudia Di Biagia i scenarista Luca Vecchija. Primjetno je kako su tvorci veliki obožavatelji stripa i manje-više uspješno su inkorporirali sve elemente koji sačinjavaju DD svijet. Scenarist Luca Vecchi utjelovio je izvrsnog Groucha, koji je i najuvjerljivija točka filma. Pretjerani crni humor, bizarne političke reference odskaču od mjestimično drvene glume Valeria Di Benedettoa koji tumači Dylana, međutim njihov je međusoban odnos dobro pogođen (interesantna je njihova “igra otpuštanja” u kojoj Dylan neprestano otpušta Groucha, no ovaj to ne uzima za ozbiljno). Kutevi snimanja pokušali su kompenzirati nedostatak nadrealističkog modusa, vizualna rješenja su dobro promišljena s obzirom na financijsku kategoriju, nedostatak jest radnja smještena u Italiji pa se gubi onaj turobni engleski setting koji bi pridonio atmosferi. Zaključno, ne možemo primijeniti iste kriterije na Vittima degli eventi kao i na visokobudžetni hollywoodski film, pa, iako ga ne možemo okarakterizirati kao izvanredno ostvarenje, obožavateljima Sclavijevog opusa mogao bi biti zanimljiv, prvenstveno u iskrenim naporima da dosljedno prenese izvorni predložak, a znamo kako međumedijske adaptacije mogu biti nezahvalne.