Interaktivna umjetnost #2: „Spec Ops: The Line“

 

Prvi put sam čuo za „Spec Ops: The Line“ kad sam vidio to ime na prvom mjestu jedne od mnogih listi najboljih video igara 2012. godine. Isprve sam mislio da je riječ o šali, jer nema šanse da iskreno dobra igra sadrži ‘Spec Ops’ u svom nazivu. Zbog toga sam automatski svrstavao tu igru u ‘Tom Clancy‘ grupu igara – one sa specijalnim postrojbama i terorističkim situacijama – koje su savršene za ljude koji imaju fetiš na MK automatske puške i gas maske.

Tako bi i ostalo da na toj istoj listi nije navedeno da je najveći uzor igre bilo „Srce tame“ Josepha Conrada, kao i film „Apokalipsa danas“ koja je slobodna adaptacija spomenutog romana.

To je promijenilo sve. Ne zato što je Conradova knjiga sasvim solidan klasični roman koji sam pročitao s adekvatnom količinom zadovoljnih kimanja glavom, već zato što je po meni Apokalipsa danas jedan od najboljih filmova koje sam ikada pogledao, što je, zaključio sam, dovoljno dobar razlog da barem probam odigrati ovu igru krajnje nezanimljivog naslova.

Kratko nakon što sam počeo igrati igru, osjećaj neoriginalnosti je definitivno ostao prisutan. Tri člana američkih postrojbi poslana su u uništeni Dubai (za to je zaslužna katastrofalna pješčana oluja koja nema nikakve veze s terorističkim napadima ili ičim takvim) u kojem su se počele događati čudne stvari kad je 33. „prokleta“ bojna krenula u spasilačku misiju. Zatim im je zapovjeđeno da napuste grad, pa je cijela bojna dezertirala zbog čega su pak svi njezini članovi optuženi za izdaju. Jel’ pratite? Okej. Za sad nije pretjerano komplicirano.

Uz sve to, igra počne in medias res scenom uništavanja brojnih helikoptera mini gunom koje podsjeća na posljednju trećinu svakog trećeg holivudskog akcijskog filma. Kratko nakon toga, vraćamo se na početak, na ulazak trojke u Dubai gdje se susreću s pobunjenim stanovnicima koji počnu pucati čim ugledaju vječno neshvaćene Amerikance.

Kao da generičan tok radnje nije dovoljan, trivijalni loading screenovi ispisuju tipične ‘snajper je dobar za skidanje na daljinu’ savjete kojima se želi igraču objasniti kako igrati, predstaviti moguće taktike itd.

Ništa posebno. Ništa neviđeno. I to je točno ono što su manijaci iz njemačke kompanije Yager Development htjeli da mislite. Zato jer igra se s vremenom počne sve više mijenjati sve dok priča ne postane gotovo neshvatljivo komplicirana (nakon dva-tri igranja možda i shvatite što točno CIA radi u cijeloj toj priči), a igrač ne završi u PTSP-om prelivenoj noćnoj mori koju nikada ranije niste imali prilike vidjeti u nekoj igri (gubljenje živaca nakon novog updatea ne računa se kao PTSP).

To je poanta igre i tu se vidi utjecaj ranije spomenutih radova. Trojka putuje u srce tame i polako počinju gubiti razum, pogotovo protagonist Martin Walker koji s vremenom postaje ‘unreliable narrator’ zbog čega vam igra prikazuje događaje za koje više ne možete znati jesu li stvarni ili ne. Igra tako uskoro postaje neugodno okrutna, s Walkerom koji svoje protivnike smiče na krajnje sadističke načine i radnjom koja postaje tako izvrnuta da nećete imati osjećaj da se igra odvija na Zemlji. Pa kad ludi zapovjednik 33. bojne Walkeru kaže: „Welcome to Hell“ jasno je da zapravo i nije mogao izabrati bolje riječi.

Jasno je – ova igra nije zabavno, ugodno iskustvo, niti to želi biti. Ova igra želi da vam je mučno zbog toga što je uopće igrate i da promislite o ostalim igrama koje ne razmišljaju previše o pravom ratovanju, nasilju i stresu o kojem prosječan protagonist inače isto ne razmišlja previše (Nathana Drakea ni ubijanje desetak tisuća ljudi nije lišilo smisla za humor).

Najbolji pokazatelj gotovo satirične prirode ove igre upravo su loading screenovi koji više ne nude igraće savjete, već se umjesto toga počinju igrati s vama samima. Evo par primjera:

„To kill for yourself is murder. To kill for your government is heroic. To kill for entertainment is harmless.“

„The US military does not condone the killing of unarmed combatants. But this isn’t real, so why should you care?“

I možda najbolniju od svih: „You are still a good person.“

Do kraja igre mrzit ćete činjenicu da ste je odigrali, osjećat ćete se prljavo i vjerojatno ćete neko vrijeme ostati sami mraku, u tišini, s tupim pogledom pred sobom i neugodnim osjećajem duboko u vašem želucu.

Ova igra nije za sve, to je sada savršeno jasno. Ako ste jedna od onih mekanih dušica koje žele igrati samo kako bi se zabavili ili barem nekako ubili vrijeme do sljedećeg džogiranja po parkiću, onda ovo definitivno nije igra za vas. The Line nije usputna zabava, i to ne samo zato jer je po pitanju gameplaya tek prosječna pucačina, već zato što je to igra koja želi da mislite, da upijete ružnoću pred sobom i tako osjetite barem komadić onoga što rat stvarno jest. Ako nakon poznatih hitova kao što je Call of Duty postoje pojedinci koje želi ići u vojsku samo kako bi mogli ispucati adrenalin u tuđa tijela, onda je ova igra protuteža tome koja će vam reći da je bolje raditi kao čistač posuđa ili kao kuhar u McDonaldsu.

The Line je ružna, prljava, igra zbog koje ćete se osjećati loše satima, ako ne i danima. Istovremeno je i pokazatelj onoga što igre mogu biti, zato jer filmovi i knjige mogu predstavljati snažne antiratne poruke, ali The Line vam neće samo pokazati taj svijet, on će vas staviti u njega, gurnut će vam pušku u ruke i reći će vam da pucate. I vi ćete pucati. Ili možda nećete, ali onda će vas dočekati samo ‘game over‘ ekran, što vjerojatno nije metafora za ništa, koliko god pokušali baš svemu dodijeliti neku moralnu i etičnu poruku.

Jedan od kreatora igre rekao je da je sretan kraj ove igre  – odustajanje. Samo trebate isključiti igru, izbrisati je s vašeg računala ili možda prodati DVD i tada zaboraviti na nju. To je jedini način da se ovu igru ‘pobjedi’.

Sve ostalo je poraz.

Pa kako je rekao jedan od likova: „There’s a line men like us have to cross. If we’re lucky, we do what’s necessary then we die.“

Nema povratka. Neke priče su od početka osuđene da završe loše.

Ali nije baš sve tako crno – mada nije ni daleko od toga – zato jer ne samo da je soundtrack igre nevjerojatan sam po sebi, već je igra ispunjena i poznatom klasičnom glazbom koja nerijetko oduševljava. Pa dok slušate The Black Angelse, Deep Purple ili Marthu and the Vandellas, teško da nećete nabaciti osmijeh, koliko god sve ostalo bilo tmurno.

I znate što, iako svaki put kad je odigram kažem: „Zašto mi je ovo trebalo?“ svejedno joj se stalno vraćam i kad god je ne igram, vuče me, a kad god je igram, tjera me od sebe.

No ni na trenutak nisam počeo sumnjati u to da je riječ o jednoj od najboljih igara koje sam ikada odigrao.

Mislim… Kako da vam objasnim da je taj sir najbolji koji ćete ikad probati iako smrdi na ribu i nakon što ga zagrizete ima okus po prljavim čarapama?

Sve što mogu reći je da nakon što ga pojedete cijelog, dok vas boli trbuh i nemate snage za ništa drugo osim izležavati se po kauču, shvatit ćete da je okus na prvu loš samo zato jer inače jedete toliko običnu hranu da je ona prava previše za vaše okusne pupoljke.

Ima li to smisla? Ne?

Dobro, možda ne bih trebao jednu ovakvu igru uspoređivati s hranom, ali što da vam kažem, jače je od mene, pogotovo kad svaki put nakon što je završim trebam kilu sladoleda i žlicu dovoljno veliku da mi napuni cijela usta.

Na kraju, jedino što mogu je citirati još jedan od standardno okrutnih loading screenova i ponovno nestati u bespućima pijeska, krvi i psihodelične rock glazbe.

„I exist and I find it nauseating.“