Dnevnik prijestolja #9: D&D ex machina

 

Eto, došla nam je i ta famozna deveta epizoda! Ovoga puta smo je čak i više iščekivali nego inače jer je ovaj rat nabrijavan kroz cijelu sezonu i sad je konačnu tu, ta velika borba, vojska protiv vojske, Jon protiv Ramsaya, dobro protiv zla, podnošljiva dosada protiv one nepodnošljive, itd, itd, itd…

Ljudi su naravno zadovoljni pa tako na internetu možemo pročitati komentare kako je ovo “Najbolji komad televizije ikad produciran”, “Najbolji trenutak od stvaranja piksela”, a ponekad čak i “Najboljih sat vremena u mom životu”.

Sve ovo mogle bi biti samo hiperbole napisane dok je entuzijazam bio visok, ali vjerujem da će se o ovoj epizodi puno pričati do daljnjeg.

A ja sam zaključio da ljudima stvarno ne treba previše za tu razinu euforije.

Da, da, da, “Battle of the Bastards” omogućio nam je poprilično zabavnih sat vremena. Miguel Sapochnik očito zna svoj posao. Od početka do kraja epizoda se gleda u jednom dahu, atmosfera je vrhunska, borba konstantno drži na rubu… Sve pet.

Šteta što je pisanje kvalitetno isto koliko je Theon trenutno kvalitetan u krevetu.

Ovo čak nije ni prosječno pisanje, jer jedva da je pisanje uopće. Ovo je praćenje formule. D&D kao da su provodili anketu nad nekoliko prosječnih fanova (koji su ranije u životu gledali samo Gospodara prstenova i tri epizode Zabranjenje ljubavi), pitali ih što žele vidjeti i onda poslušali sve redom. U ovo pisanje nije uloženo nimalo truda i nimalo maštovitosti i zbog toga svaki kadar pokušava prezentirati barem jedan klišej nastao u posljednjih dvije tisuće godina. Tako imamo Jona koji je imun na strijele, Maloprstog koji nenajavljeno dolazi u posljednji trenutak, Rickonovu smrt koja služi kao emotivna vodilja i, naravno, karmičnu smrt jednodimenzionalnog zlog antagonista.

Došli smo do točke da nas GoT više i ne pokušava iznenaditi. Zbog toga teško da ga se uopće može smatrati adaptacijom, jer sada je to samo fanfiction napravljen za svršavanje masa. Barem se George R.R. Martin više ne treba brinuti. Možda pet godina pisanja svake knjige ipak ima svojih prednosti, jer u godinu dana se očito ne može smisliti puno.

Nije da epizoda nije imala svojih svijetlih točaka, osim same borbe, je l’.

Na primjer, Theon je toliko dobar lik da čak mogu pratiti scene s Daenerys i Tyrionom! Isto tako, Lyanna Mormont ostaje jedan od tri lika koji svoj karakter prezentiraju facijalnim ekspresijama, a ne dijalogom i dernjavom. I Tormund je, naravno, ostao jedan od rijetkih likova do kojih mi je iskreno stalo. Kroz cijelu sam borbu navijao da ne umre pa pretpostavljam da je to znak da je lik napravljen dobro.

I što ja znam… Zmajevi su izgledali dobro, mada me njihova pojava sada uzbuđuje isto koliko i pogled na Tyrionovu bradu.

Loše stvari je teže nabrajati, zato jer je cjelokupno iskustvo toliko razočaravajuće da ne znam gdje početi.

Ali mogu probati…

Zašto je Rickon trčao pravocrtno nakon što je shvatio da ga Ramsay gađa strijelama? Sad više ne znam kako je uopće preživio u divljini svo to vrijeme bez da se pritom ne utopi na kiši. Ako ništa drugo, barem mogu reći da bi se savršeno uklopio u nastavak Prometeja.

Puno inteligentniji nije ni Jon kojemu možeš deset puta reći da ne napravi nešto glupo bez da to urodi plodom. Sva sreća pa je imun na smrt, kao i bilo kakvu vrstu ozljeđivanja, inače bismo ga vjerojatno izgubili još u prvoj sezoni kad je putovao za Zid.

Starkovi tako rijetko pokazuju znakove inteligencije da se iskreno pitam ako ljudi iza serija uopće žele da navijamo za njih. No svejedno navijamo, čak i kada im očigledno ide predobro. Netko je na internetu napisao da mi ‘cinici’ (u praksi se taj pojam ne koristi često pa je najčešće vulgarnije prirode) smatramo realističnim samo događaje u kojima negativci pobjeđuju. To zapravo nije istina. Samo što u GoT-u dobri likovi uvijek uspiju pobijediti, odnosno preživjeti, uz pomoć magične intervencije lošeg pisanja. Sjevernjaci su mogli Maloprstog iskoristiti kao taktičku prednost; nevidljivu vojsku čija naknadna pojava treba demotivirati i prestrašiti neprijatelja, ali umjesto toga, ili ičega iole inteligentnog, D&D su htjeli postići jeftini ‘ONI GUBE’ efekt za popcorn zabavu koja u svakom trenutku mora biti iznenađujuća. Kako bi to postigli, moraju skrivati dio informacija od nas, baš kao što Sansa skriva informacije od Jona, sve zbog posljednjeg „preokreta“ koji svejedno ne iznenađuje apsolutno nikoga.

U samom kontekstu serije zbog toga cijela pobjeda izgleda kao čista sreća.

Zato Jona uspješno izbjegavaju neprijateljske strijele (ne samo to, već su mu čak jednom prilikom i spasile život), zato može ubiti trideset profesionalnih neprijateljskih vojnika bez da ga itko uopće okrzne i zato na kraju, dok ga Ramsay gađa strijelama, svi iz nekog razloga to dopuštaju samo zato što, eto, svi do te točke znaju da Jonu ne može biti ništa pa zašto bi uopće brinuli.

Razumijem scenarističke odluke – Korak A: Jon uz pomoć Wun Wun-a upada u Oštrozimlje; Korak B: Jon gotovo nasmrt premlaćuje Ramsaya. Problem je što je sve između toga napisano tako glupo i besmisleno da mi konačni rezultat jednostavno više ne može biti zadovoljavajuć.

D&D gledateljima konstantno poslužuju grozno napisane, besmislene, neuvjerljive i klišejizirane trenutke i kako narod odgovara na to?  Desetkom na imdb-u, Emmy-ima i svađanjem sa svima koji kažu da imaju ikakve probleme s ovom BOŽANSKI FANTASTIČNOM epizodom.

Da, borba je bila fantastična, zato hvalite režisera i ostale ljude koji su radili na njoj. Ističite ono što je dobro i, još važnije, ističite ono što nije. Ovakva planetarna hvala samo im pokazuje da stvari rade savršeno, a ako vam je ova epizoda savršena samo zato jer je makljaža bila dobra, onda službeno prestajem vjerovati u mainstream fikciju, pogotovo kada one rijetke istinski dobre epizode GoT-a bivaju proglašene dosadnima.

U biti me ne živcira ova epizoda toliko sama po sebi. Kad se sve uzme i oduzme stvar nije pretjerano loša. Zapravo je samo prosječna, što je daleko više od mnogih epizoda koje sam pogledao do sada. No sva ova hvala je zabrinjavajuća, pogotovo činjenica da nitko ne može reći išta protiv epizode bez da ga se pritom ne proglasi totalnim kretenom.

„Ti nikad nisi zadovoljan.“

„Očekivanja su ti previsoka.“

„Ne cijeniš dovoljno trud uložen u ovu epizodu.“

„Takav mentalitet samo dokazuje da smo pravi Balkanci.“

ARGHHHH!

Ako je borba dobra, želim da i ostatak bude dobar! Ne opraštam gluposti samo zato jer ‘ooh, look! Shiny!’ Jesmo stvarno postali ljudi koji oslijepe zbog malo jeftine zabave?

Bit’ će da jesmo. Vjerojatno je zato toliko teško danas naići na dobar film. Ili seriju. Ili dobru epizodu Igre prijestolja.

A sad me zavežite za stolicu i dajte me psima.