Recenzija: Igre gladi (film)

Nakon Igara gladi ostat će te gladni, pritom i frustrirani, promrzli i nadasve prevareni. Oni pametni znaju da to što je film utržio na blagjnama nikako nije proporcionalno kvaliteti filma. Za usporedbu, i 24 sata su najprodavanije novine, pa … znate što hoću reći.

O filmu se pisalo uzzduž i poprijeko, knjige se hvalilo kao dobru YA literaturu, pa kada režiju potpisuje autor Pleasantvillea, a scenarij piše zajedno s autoricom romana Suzanne Collins, činilo se dqa bi od toga nešto moglo biti. Traileri su bili pristojni i sve u svemu imao sam želju vidjeti o čemu je riječ.

U prvih pola sata sam još hvatao najudobniji položaj za gledanje pokušavajući shvatiti zašto svaki kadar mora biti sniman iz ruke i izazivati mučninu bez obzira na radnju. Pripisao sam to trenutnom trendu i fokusirao se na glavni lik. Uhvatio sam djelić te distopije i učinilo se da ima temelje i taman kada sam pomislio da stvari idu na bolje, dobio sam takvu šamarčinu da sam valjda glasno jaknuo jer me nekoliko ljudi u kinu značajno pogledalo.

Majko mila, pa ovo je tinejdžerska sapunica, shvatio sam iznenada. Ovo je Sumrak bez vampira i vukodlaka i ja sam za to platio ulaznicu?

A glavni obrisi Igara gladi su: U svijetu budućnosti podijeljenom na Distrikte postoji manjina koja živi raskošno u svijetu 22. stoljeća i većina koja živi ‘loše’, otprilike kao kmetovi u sedamnaestom stoljeću i proizvode dobra upravo za vladajuću manjinu. Gladni su, ne znamo doduše zašto jer priroda izgleda zdravo i ne znamo zašto ne koriste tehnologiju da bi proizveli više. Od njih se traži da za odeđenu količinu hrane daju svoje ime za Igre gladi. Tako se dogodi da nečije ime bude i desetak puta u bubnju iz kojeg se biraju sudionici Igara u borbi do smrti. Iako ne koriste tehnologiju za proizvodnju, znamo imaju velike televizore na trgovima u selu gdje mogu gledati Igre gladi. Te Igre gladi su zapravo klanje u Areni u kojem sudjeluju po jedan par iz svakog Distrikta (12×2) iz koje može izaći samo jedan/jedna i taj onda može uživati u bogatstvu i slavi, opijati se i jesti, fino se oblačiti i u biti postati dio povlaštene kaste.

Svijet Igara gladi je očigledno distopijski, ali bez ikakve kritike, bez temelja i osnove. Svijet dekadencije u sumrak rimskog carstva s obrisima nacizma je tu tek kulisa da bi se klinci mogli ubijati, a da to, iako nema nikakvog smisla, društvo ‘tolerira’. Zapravao, netolerira, ali nemaju izbora jer to diktira manjina kao ‘spomen’ na to da se više nikada ne dogode ratne strahote prošlosti – ako je to glavna poruka filma, da se klanjem obilježava klanje da više nikada ne bude masovnog klanja, onda netko nije baš svoj u glavi.

Dio filma prije ulaska u Arenu još sam nekako podnio zahvaljujući prije svega odličnom Stanleyu Tucciju kao voditelju, ali nakon toga film postaje, pa u najmanju ruku, glup. U Areni se radi o životu i smrti i ne preza se pred ni čim, a njih petero (da sad baš ne spojlam) nisu u stanju skinuti glavnu glumicu s drveta, nego će radije zapaliti vatru, malo spavati i pričekati što? Da ona dozrije i sama padne sa stabla k’o kruška? Oo, ima još takvih bisera, da ne kažemo kako je sve napravljeno da jadna Katniss ne mora donijeti tešku odluku – ubiti neku klinkicu ili općenito učiniti nešto amoralno u borbi na život i smrt – kao što, recimo, Greedo mora prvi pucati da ne bi Han Solo samo tako mrtvo-hladno upucao nekoga tko mu prijeti.

I do kraja se zapravo ništa pametno ne događa. Smanjuje se broj sudionika u Areni, rasplamsava se tajna ljubav i stvara ljubavni trokut, i na kraju se krše pravila kako bi svaki tinejdžer izašao sretan iz kina i ponovo platio ulaznicu.

Svima je jasno da dobar distopijski film zapravo mora biti drama (s akcionim elementima ako treba), a ne neki klišeizirani akcič za mlade. Ipak nešto dobro od svega: iskustvo Igara gladi me natjeralo da se bacim na japanski Battle Royale i provjerim koliko je Collinsica toga ‘posudila’ od romana Koushuna Takamija.