“Outcast” vraća pravi horor na male ekrane

 

Horor serija nema mnogo, to je jasno kao dan. Kada sam ih probao guglati dobio sam “The Walking Dead” (survival dramu), “Supernatural” (pulpy… trashy… horor komediju? Fantasy? Što god to već bilo), “American Horror Story” (bizarni hibrid svih postojećih žanrova) i “Penny Dreadful”, vjerojatno jedinu stvar na listi koju bi se mogla opisati kao horor, mada je mene pri gledanju te serije bilo strah samo toga da će mi usta popucati od količine zijevanja. Pretpostavljam da bi to trenutno bili najjači predstavnici žanra što se televizije tiče. To što je “Game of Thrones” također na popisu aktualnih horor serija isto ne ulijeva previše nade u cijelu ovu priču.

Ono što horor čini hororom je strah, osjećaj nelagode, jeza… Horor je u svojoj srži grupa emocija i ako ambijent nije ispravno napravljen, ne postoji dovoljan broj zombija, vampira i ostalih čudovišta koji će učiniti stvar strašnom. Najveći problem kod serija je to što stavljaju pisanje u prvi plan i totalno zanemaruju redatelja kao glavni aspekt stvaranja atmosfere i generalnog osjećaja onoga što gledamo. Nije da nismo imali uspješno odrađenih horor serija. “X-Files” i “The Twilight Zone” toliko su popularni predstavnici žanra da se o njima raspravlja i danas, samo što su čak i te kultne serije često zalazile u teritorij treša i jeftine zabave. Očigledno je potrebno nekoliko stotina epizoda kako bi se pronašla pokoja kvalitetna horor radnja, a ako neki gledatelj želi horor gledati odmah, teško da ima vremena za takve mazohističke pothvate.

I sada smo došli do trenutka u kojem trebam reći da sam našao rješenje za vaše probleme! Samo što ovo nije topshop tako da neću baš toliko reklamirati seriju (Cinemax, još uvijek nije prekasno da se dogovorimo! Već sljedeća epizoda mogla bi biti najbolja stvar koju sam ikada pogledao!).

No stvarno jesam pronašao seriju koja se uopće ne igra sa žanrom. Riječ je o pravom, punokrvnom hororu koji ne koristi jeftin humor da zabavi ili očajne jump scareove kako bi barem prividno prestrašio gledatelje. “Outcast” s obje noge ulazi duboko u horor i trenutno ne izgleda kao da će previše eksperimentirati i tako postati nešto što ne bi trebao.

Outcast je originalno započeo kao strip kojega je 2014. godine napisao Rober Kirkman, kreator i pisac hita “The Walking Dead“. Sličnosti gotovo da uopće nema, TWD je velik, glasan, dramatičan i ne pretjerano strašan, a Outcast je malen, tih i jeziv za krepat. Riječ je o osobnoj priči koja prati čovjeka koji se cijeli život bori s demonima koji opsjedaju ljude oko njega. Kyle Barnes zbog toga često ispada kao totalni psihopat. Ponajviše zato što on nije božji ranik koji križem i molitvama izbacuje demone iz ljudskih tijela, već umjesto tih tradicionalnih metoda on uglavnom koristi svoje šake. Zbog toga svaki njegov egzorcizam završava s podosta prolivene krvi i nekoliko izbijenih zuba. Takvo je stanje teško objasniti ljudima koji ne vjeruju u nadnaravno pa oni Kylea vide kao tipa koji jednostavno voli upasti ljudima u stan i mlatiti ih sve dok se ne počnu osjećati bolje.

Odmah od početka je stvarno lako suosjećati s Kyleom. Za to je najviše zaslužan Patrick Fugit (Almost Famous, Wristcutters) koji svoje filmsko iskustvo savršeno prezentira u ovoj seriji. Kažem filmsko iskustvo zato što serije često svoje likove prezentiraju dijalogom, što ovdje definitivno nije slučaj pošto Kyle jako malo priča, ali zato svojim facijalnim ekspresijama i pokretima konstantno pokazuje što misli i kako se osjeća. Nisam siguran hoće li takav depresivan, tihi protagonist uspjeti postati ikoničan, ali za sada iznimno kvalitetno nosi ovu seriju. Tu su još i njegova sestra, koja ga voli, njezin muž, koji ga ne voli, njihova kćer, koju je Kyle izmlatio svojim svetim šakama, kao i njegova (bivša?) žena i kćer s kojima više nije u stabilnom kontaktu. Svi ti likovi su pokazani, ali za sada nisu posebno razrađeni tako da je teško pričati o njima. No kako nas čeka još podosta epizoda, ne sumnjam da će se svi stići pojaviti u prvome planu.

Jedini sporedni lik koji je dobio svojih pet minuta u prvoj epizodi je svećenik Anderson kojega glumi Philip Glenister (Life on Mars). Riječ je o oldschool egzorcistu koji služi kao lijep kontrast Kyleu i njegovim metodama. Daleko od toga da je Anderson zbog toga dosadan. Njegov ‘viski i poker’ kul karakter daje seriji određenu dozu samopouzdanja bez kojeg bi uronila duboko u depresiju i završila u “The Leftovers” teritoriju.

A sada kada smo prošli likove, najbolje da zađemo u ono što ovu seriju čini hororom.

U prvoj epizodi susreće se jednog demona, odnosno jedno opsjedanje, mada se čestim flashbackovima prati i Kyleovo djetinjstvo s opsjednutom majkom nakon kojih ćete htjeti nazvati vlastitu mamu i ispričat joj se za sve one trenutke kada ste je nazvali zlom vješticom.

Centralni problem prve epizode je pak opsjednuto dijete, jer naravno da je. I iako izgleda kao da idu po formuli jezivog, stvar je ipak nešto drugačije od standardne. Ovdje nema ‘over-the-top’ okretanja glava i sličnih događaja koji bi samo narušili jezu svojim pretjerivanjem, već je finalna konfrontacija kombinacija psihičkog nadmetanja, provokacija, mentalnih okršaja i surove, krvave borbe šakama. Nije da nema trenutaka u kojima serija skreće u očigledno nadnaravno, ali najjezovitija je upravo prizemljenost svega zbog koje sukob izgleda posebno ružno i prljavo.

Jasno je da je Outcast serija koja želi stvari obaviti drugačije. Kirkman uzima trope koje su već svima poznate i izvrće ih. U prvoj epizodi to je uspješno obavljeno, a trenutno je glavno pitanje hoće li se ta forma ponavljati do daljnjeg ili će se stvari nastaviti mijenjati.

Teško je pretpostaviti kako će serija izgledati do kraja sezone, ali ipak se treba cijeniti samouvjerenost s kojom je napravljena prva epizoda. Za sada nemamo razloga sumnjati da Kirkman i ekipa nemaju još asova u svojim rukavima i jedva čekam vidjeti koliko daleko mogu ići.

Iskreno, nisam neki preveliki fan Egzorcista i ostalih filmova te tematike, ali ovo me za sad itekako drži. Je li to zbog likova, neuobičajenosti svega, fantastične glazbe…? Nemam pojma. Možda ću do kraja sezone saznati odgovor na to pitanje.

U međuvremenu preporučam da se pridružite čekanju sljedećih epizoda. Ako ste jedni od onih koji žele gledati sve u komadu, možete i tako, samo što mislim da bi deset uzastopnih epizoda ovakve serije moglo ostaviti dugotrajne posljedice na gledatelju.

Čujte, ja sam vas upozorio, a vi kako kod hoćete…