Dnevnik prijestolja #7: Pas mater

 

Pas se vratio!

Čekaj… Zaboravio sam napisati uvod.

Svaki ponedjeljak me tata zove prije nego pogleda epizodu i pita me da li je dobra. Nakon što sam ovaj put rekao: „Da, dosta je dobra“, odgovorio je sa: „Aha, znači ima akcije.“ Kad sam mu objasnio da je zapravo slučaj potpuno suprotan i da akcije gotovo uopće, rekao je: „Ma ti to voliš te svoje neke čudne stvari“ i poklopio mi.

Čak i lutajući internetom naišao sam na brojne komentare koji počinju sa “‘The Broken Man‘ nema akcije, ali”, što samo potvrđuje činjenicu da fanovi serije stvarno žele vidjet kako netko gine, ili barem ostaje bez kojeg uda. Izgleda da GoT fandom i nije baš previše naklonjen solidnim dijalozima, prekrasnim lokacijama i stvaranju ambijenta, što mi nije čudno, jer GoT najčešće nema ništa od toga pa zašto bi odjednom to željeli?

Mada stvarno ne razumijem toliku afekciju prema akciji u ovoj seriji. Jesu vas prevarile one tri akcijske epizode (od 67 objavljenih)? Na televiziji trenutno izlaze brojne serije koje akcije stavljaju u prvi plan, a ako baš želite gledati kako se ljudi sijeku mačevima – jednostavno gledajte Vikinge. A uskoro bi trebao i “Barbarians Rising”.

Glavni razlog zašto ne razumijem tu vrstu afekcije je taj što GoT zapravo nikada nije bio pretjerano dobar na tom području. Da, tu i tamo se potrefi neka dobra Brienne vs. Hound tabačina, ali u većini slučajeva borbe izgledaju lažno i previše čisto. Da gledam samo zbog toga, odavno bih odustao. Nije da mislim da se nešto posebno ističem u tome, vjerujem da bi od loše akcijske serije uskoro odustali svi, ali eto, i dalje se epizode i sezone ocjenjuju po kvaliteti krvoprolića.

Kako bi takvi ljudi ocjenjivali knjige? Pjesma Leda i Vatre akciju nije vidjela već šesnaest godina. I onda u posljednjoj knjizi Martin najavi dvije velike borbe koje, eto, nisu stale u tu knjigu pa će biti u sljedećoj. Sure, nema problema, možemo mi čekat pet godina da vidimo kako je to ispalo. Jer da mjerimo te zadnje dvije knjige po količini akcije ocijenili bismo ih kupnjom karte za New Mexico i paljenjem Martinove kuće.

No da se vratim na seriju…

Pas se vratio! I to uz Iana McShanea, inkarniranu glumačku karizmu, glumca toliko dobrog da za pronaći informacije o njemu trebate guglati samo ‘Ian’ i dobit ćete njegovu sliku u prvom planu. Njihove scene funkcioniraju savršeno, a tempom i pozitivom drugačije su od onoga na što smo inače navikli. Naravno, epizoda završi u standardnom GoT stilu, s brdom leševa, glumcem manje i sjekirom koja više neće sjeći stabla, tako da eto, tata, dobit ćeš akciju, jesi sretan? Barem smo na kratko imali nešto drugačije.

Nakon uzbudljivog početka dolazimo do King’s Landinga, bla, bla, Vrapci, bla, Margaery zapravo mulja, bla… Ta radnja je toliko dosadna da su nam u previewu sljedeće epizode trebali pokazati Gregora kako napokon nekome gnječi glavu. Sad se čak i ja radujem osmoj epizodi, usprkos tome što je cijela ta radnja ekvivalentna cjelodnevnom pomaganju susjedu pri berbi grožđa. Da, sendvič s pršutom kojim ćeš mi platit četiri sata rada je odličan, samo što takav, sav prljav i umoran, nisam siguran mogu li potpuno uživati u njemu.

Najveću porciju epizode uzimaju dvije radnje – Jaime sa svojim preuzimanjem opsade Riverruna i Jon sa svojim preuzimanjem sjevera.

I upravo ti dijelovi su glavni razlog zašto je ova epizoda odlična. Blackfish i Mormontica nude takvu porciju verbalnog gaženja da bi Oberynu oči eksplodirale od količine burnova.

Pogotovo je bilo zadovoljavajuće vidjeti facu Jaimea, čovjeka koji je na početku epizode pokazao dominaciju nad jadnim Freyevima, samo kako bi mu Blackfish pokazao kako funkcioniraju pravi badass likovi.

Sama opsada pak izgleda stvarno veličanstveno – toliko surovo i prljavo da mislim da su trebali uvoziti blato iz Rijeke nakon jednog od kišnih perioda (svaki takav period traje od sredine devetog do šestog mjeseca).

Jon pak prvo biva u potpunosti dominiran od strane desetogodišnje curice, a kasnije to napravi i Percy iz Blackaddera. I u trenu GoT kao da je postao najčudniji fanfiction kojega nikad nisam mogao ni zamisliti. Možda kad se Lady Stoneheart konačno pojavi imati će srebrno H na čelu.

Sav dijalog je stvarno kvalitetno pisan, začuđujuće kvalitetno, možda čak i šokantno kvalitetno, ali svejedno je jedini koji ćemo pamtiti jedan dugački, duboki „Snooooooooooow.“

„E, znaš što se dogodilo u posljednjoj epizodi Igre prijestolja?“

„Ne, što?“

„Div je rekao ‘Snooooooooow’. Bilo je super!“

„Još nešto?“

„Ne baš.“

„Ništa?“

„O da, Arya je izbodena.“

O da, Arya je izbodena. Znači li to nešto? Pa, još nije mrtva tako da ne, ali po internetu to znači da je Arya postala hibrid Keyser Sozea i Tylera Durdena.

Da objasnim… Naime, Internet je ludo mjesto.

Aryino izbadanje ispalo je toliko naivno i blesavo da sada svakih pola sata mora doći nova teorija koja objašnjava zašto je to moralo biti tako. Prvo je bilo riječ o jednostavnim idejama koje govore kako je Arya sve to namjestila kako bi uvukla Waif u zamku. Sada smo pak došli do toga da su od početka Waif i Arya zapravo jedna osoba s podijeljenom ličnošću. Pretpostavljam da nam sada još treba teorija koja govori kako je cijeli Braavos zapravo metafizička manifestacija Aryinog polomljenog uma.

Pa čovječe, tko je napisao ovu epizodu? Bryan Cogman ili Haruki Murakami?

Pas mater.

E, da, pas… Pas se vratio!

I s njim se u sljedeću epizodu vraća i akcija. A kako nas kratko nakon toga čeka još barem jedna velika borba, vjerujem da će fanovima ovo biti najbolja sezona do sada. Mom starom definitivno hoće.

Ja se pak nadam da će uz svu tu akciju i dalje tu biti ‘tih nekih čudnih stvari’. Jer ovo za sada stvarno ima potencijala biti jedna solidna, suvisla sezona pa ću nakon desete epizode možda moći konačno napisati ‘GoT je opet dobar’!

Mada ću vjerojatno zaboraviti koliko je dobar čim počne izlaziti sljedeća sezona fantastične serije koju ni jedan fan ne mjeri po količini akcije – “The Leftovers”.

No barem je ovo sada dovoljno dobro da automatski znam što ću raditi svaki ponedjeljak sljedećeg travnja. A ionako bih joj se vratio, toj blesavoj, zaraznoj seriji… Kao pravi vjerni pas.

E, da, pas… Pas se vratio!

P.S: Nakon objave sam shvatio da nisam ništa napisao za Theona. Ništa! Uopće se nisam sjetio! To ne znači da je Theonova scena bila loša, jer nije, bila je standardno odlična, samo se ovoga puta toliko toga dogodilo da mi jednostavno nije palo na pamet. A i što uopće da napišem za moju bubicu Theona? Hvalim ga već sedam tekstova, zna on da ga volim. xoxo