Inverzija Science fiction and fantasy news website
Tko se još boji klauna? Očito amerikanci, ali i dobar dio ostalog svijeta i to zahvaljujući mašti meštra horora Stephena Kinga. Naravno, sad bi mogli do sutra (i onda još malo) o tome kako je čovjek kreativan, kakvu dobru maštu ima i tako te stvari, ali to bi nam oduzelo puno previše vremena, pa ćemo se zadržati u oba svijeta pomalo; pisanom i ekraniziranom. Ima netko da nije čuo za ovu kultnu mini-seriju iz 1990. godine? No, serija je kultna s razlogom, ima sve što treba imati kultni materijal, ali s gledišta ekranizacije, serija je simpatično smeće. Kad kažem smeće to ne mislim u lošem kontekstu, ali kad se usporedi s knjigom, vidi se da je ovdje završilo tek 15% pisanog materijala, a i od tih 15% najmanje 5% je izmišljeno za potrebe igranog materijala. Doduše, razumljivo je to jer sama knjiga je monstruozno velika, tu bi više odgovarao ovaj format u kojem ide “Under The Dome“; više epizoda, ali i tadašnja tehnička ograničenja imala su svoj udio zašto je to sve ispalo tako. Spominje se nova ekranizacija, u obliku igranog filma, što će reći da možete očekivati još manje snimljenog materijala, iako dopuštam mogućnost da se jasno vidi kako je ukleti gradić Derry doživio svoju apokalipsu iz knjige koje u seriji nema. S druge strane, izbacivanje glomaznih efekata i stvarno bullshit stvari (u knjizi klinci rade redaljku na jedinoj curici među njima) svelo je cijelu priču na likove, što je dobro, jako dobro, i, bez straha, ostalo je sasvim dovoljno materijala zbog koje se serija s razlogom uvrštava u kultne horore koji još i danas imaju ono nešto.
Sadašnjost/prošlost i malo nešto između; tako ovaj put započinjem dio sa sadržajem jer to odgovara istini, a ima i malo uobičajenih motiva koje King toliko voli (i koji su ponekad malo naporni) kao što je klinčadija koja odrasta zajedno i koja, izgleda, nikako da se otrgne od prošlosti. No za razliku od klinaca iz Dreamcatchera, knjizi koja je nastala kao preporuka doktora Kingu da se s nečim zeza dok čeka u krevetu da ozdravi, i koja je trebala biti spaljena, a ne objavljena, ovdje su klinci puno simpatičniji i imaju malo mesa na kostima. Doduše, moram spomenuti kako su svi napravljeni po klišej obrascu jer svatko od njih ima neko preveliko sranje u životu (mrtvi brat i roditelji koji krive klinca za to, tata alkos i nasilnik, novi klinac u gradu s začinom debljine, mucanje i školski klaun kojeg svi ismijavaju) ali malo drame prodaje horor i dobro pojašnjava njihovu izdvojenost, tj. uvjerljivost. Ono što serija ima, a knjiga baš i ne, jest pogođena mjera odrasli/klinci jer u knjizi (što je i sam King jednom rekao) ima puno previše klinaca i opisa povezanih s njima. Tu to funkcionira, čak i u krnjem obliku, iliti, s onim što su odabrali za snimiti (nešto i izmislili) iz knjige. Ono što je isto tako uspjela stvar (osim Klauna, je’l te) je atmosfera malog i ukletog gradića, koji nije baš posve oživio isti grad iz knjige, ali je ispao sasvim fer za filmske/televizijske potrebe.
Što se tiče izmjena knjiga/serija neke funkcioniraju gotovo odlično, bez obzira što su napravljene da budu u okviru budžeta. Ukazivanje Klauna klincima drugačije je nego u knjigama, ali jezovitije (ukoliko niste čitali dotično djelo) i interijer podzemnih prolaza je odličan, iako se osjeti studijsko uređenje. Glumci su dali svoj maksimum, gotovo očekivano, ali također vrijedi naglasiti kako ovdje nije riječ o materijalu za Oscara već dramatici, pa ako vam dijalozi zvuče možda previše dramatično, ipak su izvučeni oni najbolji iz knjige (dobar dio je i dopisan) i ne smetaju koliko bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Zanimljiv je i zbor glumaca; Annette O’Toole, pokojni John Ritter (kojeg je baš neobično vidjeti izvan komičnih uloga) i Richard Thomas su provjerena poznata lica malih ekrana, a vrijedi spomenuti i mlađahnog Seth Greena u jednoj od prvih uloga. Također (nisam zaboravio, nisam zaboravio) tu je i Tim Curry kao Pennywise. Neka mi lik oprosti, ali i u stvarnosti izgleda malo… pomaknuto, pa mu je ovo leglo k’o budali šamar, a vrijedi spomenuti i redateljski dio posla. Tommy Lee Wallace je stari frend i suradnik Johna Carpentera, pa stoga nimalo ne čudi da serija djeluje filmski. Nema onaj kruti izgled kako serije već znaju imati, što je još jedan plus. Horor dio u cijeloj priči nema neke posebne eksplicitnosti (ipak je to TV proizvod) ali uz dobro napravljenu atmosferu, ‘creepy’ Klauna i nekoliko fora iz stare škole (‘big ass’ prljavi zubi Klauna, grubi glas) itekako dostavlja jezu. Već kad sam kod stare škole, mora se priznati da mi konačno razrješenje “tajne” Klauna i nije baš po ukusu (vuče debelo na Lovecraftovu ostavštinu), ali gledano s tehničke strane, i efekti su poprilično zastarjeli. Služe svrsi, ali to je otprilike sve. Srećom pa je sve drugo još uvijek u dobrom stanju pa ta malo drvena tehnička završnica i ne kvari toliko dojam. Znači, jedan jezivi Klaun (više ih nikad nećete gledati istim očima) hrpa klinaca/odraslih, nešto krvi, dobra atmosfera i naramak poznatijih TV lica… ako niste gledali, dobivate samim gledanjem. Ako ste gledali… opet dobivate ponovnim gledanjem.
