Osvrt na film Jupiter Ascending – lijepe slikice i ništa više

 

Najljepši scensko dizajnirani polu-trash

Kada su brat i sestra Wachowski najavili svoj novi film bio sam poprilično uzbuđen nakon nekoliko sekvenci u teaseru koji su mi protresli utrobu. Onda je uslijedila odgoda premijere od nekoliko mjeseci jer se postprodukcija odužila i odmah su nam se oči suzile jer, kako se kaže u nas u selu “pet baba kilavo dijete”, pa sam sa strepnjom išao u kino. I već na prvi pogled vidi se raskoš imaginacije tvoraca Matrixa; film je vizualno ispeglan do savršenstva, precizno dizajniran i kreativno fotografiran da staje dah. Da, fotografija u filmu je zaista nešto prekrasno. Nije dugo trebalo da se sjetim one američkog kritičara koji je rekao za Cruiseov Oblivion kako je Najljepši loš film koji je gledao, mislim da je povukao tu rečenicu kada je pogledao Jupiter, jer nakon desetak minuta priča se rasplinula kao dim cigarete i bježala nam pred očima kao pero nošeno vjetrom 🙂

Zašto polu-tresh?

Nakon nekoliko uvodnih scena i dalje ne znamo ništa o liku Jupiter, ona čisti i diže se rano. Koliko se vidi nema nekih problema u životu osim što mora raditi; obitelj ju voli, živi na suhom i zapravo, nema love za teleskop!? Ha, tko ima? Odnosi unutar njezine obitelji su potpuno prazni, ne vidi se ni jedan jedini emotivni trenutak te se ne možemo vezati ni za što. Npr. ona žena koja se budi pokraj njezine majke je tetka, ali što ona predstavlja, koja je njezina uloga i što nam zaboga svih tih deset ljudi u filmu znači osim da nam skreće pažnju s nečega što nam se želi prikazati. Kada pogledate film, maknite njezinu obitelj iz filma i priča i dalje funkcionira besprijekorno.
Pokušava se dati dojam ozbiljnosti i nekog jadnog života, gradi se svijet Jupiter – glavne junakinje – i onda se odnekuda pojavi stanovita Katharine koja zakuha radnju, a nju love lovci koji se kreću po Zemlji s nekom cloak tehnologijom, ali i s pljucama od pol metra i nitko ih ne kuži. Lovci su važni za radnju prve trećine filma i tu su da nam se Channing Tatum ima s kime pošorati… No, doći ćemo i do toga. Po definiciji trash se želi ponašati kao trash, ali Jupiter želi malo biti ozbiljan, malo duhovit, malo space opera-ičan, malo akcijski, a onda opet malo ljubavni i sav taj drek. To jednostavno ne ide tako. Ili jesi ili nisi, a ovo je daleko od JESAM.

Tko pije tko plaća, tko su likovi u filmu i kako priča može pucati u svim segmentima?

Pokušat ću objasniti ovu nebulozu.
Uhvatio sam se kako razmišljam što nam obitelj koja kroji sudbinom poznatog svemira znači. Jedan brat je unajmio Tatuma da nađe Jupiter, drugi ju brat želi ubiti, a sestra je unajmila one lovce da ju pronađu prvi. Onda ju pronađe Tatum, pa ju od njega uzmu lovci, pa ju zajedno s Tatumom dovedu sestri, koja je bez pogovora preda dalje svemirskom brodu (inače se stvorio iz ničega i nije se prije spominjao u filmu) koji ju vozi bratu koji je unajmio Tatuma, a sve to da bi se približio zlom bratu koji eto čeka da se napravi obiteljska redaljka na Jupiter pa da on zaključi cijelu stvar. Likovi prolaze kroz film a da ne okrznu o film, vrijeđa to malo inteligenciju i vrijeđa gledatelje koji očekuju barem nešto više od pukog dizajna. Da na spominjem da se kći od jednog agenta pojavi u filmu na 4 sekunde, i zakašlje samo jednom (dakle doslovno samo jednom) da bi to bio okidač za neke od događaja kasnije. I da ne spominjem koliko su puta glavni likovi pomoću prevare dovedeni u nezavidne situacije, dakle samo govorancijom. Negativci im lažu, ovi povjeruju i tako barem 4-5 puta u filmu, a ja se hvatam za glavu dok gledam kako mi kći uživa u plavom slushyju, jede kokice, gleda u Tatumove pločice i boli ju briga što priča puca po šavovima i što su izvučene očice veće od Mliječne staze.
Postaje još bizarnije kada Wachowski pokušaju preslikavati Gilliamske bravure kritike birokracije pa onda u pol filma, koji je do tada trebao biti ozbiljan i dramatičan, odjednom imamo androide u paklu birokracije kao da su ispali iz Brazila (filma, ne države).

Nije sve tako grozno, ako film ne pratiš pozno

E onda sam isključio mozak i uživao u 3D spektaklu bez mozga. Ne želim uvrijediti one kojima se film svidio, ali ako ovaj film pokušavate pratiti kao film, onda imate nerješiv problem. Mislim da bi bilo bolje da u Cinestaru ima i koji unučić pelinkovca uz kokice pa bi doživljaj na ovakvoj projekciji bio potpun. Za nas stare kljuke ionako ostaju Stalker i Odiseja, a kvalitetni SF filmovi su prestali biti snimani u devedesetima. Do kraja filma sve je prštilo od akcije, eksplozija i svemirskih bitki koje su impozantne. I doista, kada ne gledamo likove, priču, pokušaje duhovitosti; kada ne tražimo pouke ili skrivene kadrove; kada izbijemo iz glave sve što smo naučili od Bergmana, Tarkovskog, Kubricka, Wellsa i kada zaronimo u svijet računala i 3D projekcije, film zaista je dobar.

Zaključak za kraj, Beam ne ide u raj

Što zaključiti nakon ovog? Jupiter je očito film nove generacije koji, uza sav trud, ne mogu razumjeti. On nema ništa što bismo voljeli vidjeti u SF spektaklu, a nisam ovdje ni spomenuo science kao nešto potpuno zaboravljeno u njemu (nema dilatacije npr.). Jupiter u usponu je moderni, kompjuterski generirani, bezdušni, nabrijani, bespotrebno skupi, dramaturški mrtvi i redateljski potpuno skriveni fantastični spektakl koji će imati svoju publiku i vjerujem da ću ga, danas sutra, kada mi ga stric torent donese iz Njemačke, ponovno pogledati na miru kod kuće. Pa možda i zbog toga što lik kojega glumi Tatum uopće nije loš, ima dobre buce iako rade na principu “obrtanje sile gravitacije u diferencijalne jednadžbe i onda surfaju po njima” (wtf?), a ako ne i zbog toga, onda zbog sretne vijesti da je Sean Bean konačno preživio film.
A sad, trk u kina!