1899: znanstvena fantastika maskirana u povijesnu seriju

Njemački filmaši i scenaristi Baran bo Odar i Jantje Friese predstavili su se publici 2017. godine znanstvenofantastičnom serijom Dark. Ta je serija započela misterijom o malenom mjestu u kojem svaka tri desetljeća nestaju djeca. Kroz tri sezone autori su izgradili ambicioznu i kompleksnu priču o putovanju kroz vrijeme i paralelnim stvarnostima.

Iako mi je Dark bio previše, pa, dark, jasni su mi bili komentari gledatelja koji su hvalili njezinu kompleksnost i ambicioznost. Ono što me pak zaista impresioniralo je što je ta serija kroz tri sezone završila i zaokružila svoju priču – što ne vidimo često s ovakvim tipom serija. Ponajviše zbog toga me i zanimao novi projekt Odara i Friese – serija 1899.

Radnja se odvija na putničkom parobrodu Kerberos koji krajem 19. stoljeća putuje iz Europe u Ameriku. Brod je presjek društva svog vremena: od njemačkog kapetana Eyk Larsena (Andreas Pietschmann – Dark) preko bogatih putnika iz prve klase kao što su francuski bračni par Clémence i Lucien (Mathilde Ollivier – Overlord i Jonas Bloquet – The Nun) do siromašnih imigranata poput trudne Dankinje Tove (Clara Rosager– Morbius).

Među putnicima je i britanska doktorica Maura Franklin (Emily Beecham – Into the Badlands). Ona traži svog brata koji je prije četiri mjeseca nestao skupa s posadom i putnicima parobroda Prometheus. A onda Kerberos usred Atlantika susretne baš taj parobrod kako pluta napušten. Istodobno se na Kerberosu počinju zbivati jezive stvari, a napetosti između posade i putnika prerastaju u otvoreni sukob.

1899 definitivno ima sličnosti sa serijom Dark. No, osobno me ova serija daleko više podsjetila na hvaljeni (i zloglasni) Lost J. J. Abramsa. Kao i u toj seriji, imamo niz likova iz različitih kultura suočenih s fenomenima koji prkose logici. Izolirani od ostatka svijeta, protagonisti moraju premostiti vlastite razlike ako žele preživjeti. Također, kao i u Lost, svaka epizoda nam kroz prisjećanja i snove otkriva prošlost pojedinih likova.

Da se razumijemo, Lost je bila vrlo zabavna serija – dok nismo shvatili da scenaristi nemaju pojma što raditi sa svim tim misterijama koje su ubacili u radnju. Za razliku od toga, već nakon nekoliko epizoda postaje nam jasno što se zbiva u 1899. I to je u redu. Umjesto da nam skrivaju što se zapravo događa, Odar i Friese polažu karte na stol i postavljaju sljedeće logično pitanje: kako spriječiti da se ovi događaji ponove?

Iako 1899 tonom, pričom i budžetom nije Titanic Jamesa Camerona, svejedno vrijedi istaknuti raskošne kostime, starinsku tehnologiju, goleme blagovaone i masivne kotlovnice. Obratite pažnju na motiv prekriženog trokuta koji se ponavlja posvuda. A onda, nakon prve dvije (prilično spore) epizode, radnja skače u višu brzinu i radi oštar zaokret u znanstvenu fantastiku.

Odluka da se radnja odvija u prošlosti elegantno zaobilazi čest problem iz znanstvenofantastičnih i horor filmova. Znate ono kada likovi ne znaju što su zombiji i leteći tanjuri iako su odrasli s kinom, internetom i televizijom? E pa, zato ovdje gledamo ljude iz 19. stoljeća kako pokušavaju pojmiti znanstvenofantastične koncepte koji su nama stara vijest ali su njima novi i uznemirujući.

Uslijedi bar nekoliko nadrealnih ili jezivih scena koje će vam se urezati u pamćenje. Elektronska glazba Bena Frosta totalna je suprotnost vremenskom periodu kada se serija zbiva, ali nam jako dobro nagovještava stvarni žanr ove serije. Muzika pritom nerijetko služi i kao zvučni efekt koji kao da upozorava likove u seriji kako se događa nešto čudno.

Glumci su redom solidni. Serija pritom radi zanimljivu stvar. Standardni bi pristup bio da svi likovi govore engleski. Međutim, u 1899. putnici dolaze iz različitih zemalja i nerijetko ne razumiju jedni druge. Usprkos tome, kroz ton i gestikulaciju, oni komuniciraju emocije poput podrške, ljubavi, patnje ili straha. U tim mi je trenucima serija možda najbolja: kada nam demonstrira empatiju između potpunih stranca suočenih s nemogućom situacijom. No, 1899 isto tako naginje tome da nam ljude iz prošlosti prezentira i kao grozna bića – silovatelje, religijske fanatike ili žestoke licemjere. Čak i ako je ta slika savršeno realistična, ima nečeg ružno eksploatacijskog u njoj.

Međutim, 1899 je žrtva svog scenarija. Ovo je sumorna serija koja istražuje mračne tajne svojih likova. Teško je osjetiti emocionalnu povezanost kada su nam i priča i likovi predstavljeni kao zagonetke. Da sezona ima više od osam epizoda, možda bi imala više vremena da nam predstavi protagoniste. Ali iskreno? Čak su mi i likovi s kojima provodimo najviše vremena – poput doktorice Franklin ili kapetana Larsena – ostali skice. Ponavljam: glumci su solidni. Ovo je propust scenarija, a ne njihovih izvedbi.

Sve skupa, mislim kako je 1899 raskošno producirana i ambiciozna serija, upečatljivih vizuala, uznemirujuće muzike i solidnih glumačkih izvedbi. Njezine glavne mane su tanki likovi, mračan ton, i nesposobnost da nam emocionalno približi svoje protagoniste. Nisam siguran da li će ovo imati smisla, ali iako je 1899 objektivno lošija od prve sezone serije Dark, nekako više želim vidjeti drugu i treću sezonu ove serije. Zanima me kakvu nam priču Baran bo Odar i Jantje Friese žele ispričati.