Westworld 2.0 – seks, nasilje i priroda ljudskosti

Početak nove sezone znanstvenofantastične serije Westworld dobrim je dijelom podsjetnik na najvažnije trenutke prethodne sezone. U prvoj se epizodi ponavljaju najupečatljivije fraze poput “These violent delights have violent ends“. Mehanički pijanino ponovo svira svoje anakronične melodije (ovaj put ragtime skladbu The Entertainer Scotta Joplina). Serija ide toliko daleko da nam Dolores (Evan Rachel Wood) u jednoj sceni sažima bitne poruke i misli serije poput učiteljice na satu lektire.

Druga sezona započinje odmah nakon spektakularnog, krvavog kraja prve sezone. I dok sada svjesna i bijesna Dolores preuzima vodstvo nad androidima zabavnog parka Westworld, preživjeli posjetitelji i osoblje pokušavaju ili uspostaviti vezu s kopnom (kao Charlotte Hale –Tessa Thompson) ili pak uživaju u opasnostima podivljalog parka (kao Čovjek u crnom – Ed Harris). Dva tjedna kasnije, vlasnici parka iz korporacije Delos šalju plaćenike i stručnjake da povrate kontrolu i otkriju što se desilo. Epizoda nam pritom daje naznake novih misterija koje je po parku sakrio njegov kreator Robert Ford (Anthony Hopkins). No, iskreno? Zagonetke su mi daleko najmanje zanimljivi dio Westworlda. Nazovite to sindromom serije Lost ili čak The X Files sindromom, ali odavno sam naučio ne vjerovati pričama koje mi nude neobjašnjive misterije i obećavaju uzbudljive odgovore koje su autori nesposobni smisliti.

Ono što me daleko više zanima jest sudbina likova poput Dolores, ubogog programera Bernarda (Jeffrey Wright), Maeve Millay (Thandie Newton) koja traži svoju kćer iz drugog života ili očito ludog Čovjeka u crnom (Ed Harris) kojemu je, za razliku od svih ostalih ljudi u parku, kaos Westworlda poput Božića. No, čak i kada se ništa ne događa, Westworld je serija koju čovjek može gledati i slušati sa zadovoljstvom. Produkcija je fantastična. Muzika Ramina Djawadija dočarava nam priču u kojoj se sudaraju hladna budućnost i romansirana, krvoločna, povijesno nerealna vizija Divljeg zapada smišljena za dekadentne bogate posjetitelje. Glumačke su izvedbe redom odlične – Ewan Rachel Wood je izazov tumačenja Dolores s razlogom usporedila s olimpijadom glume.

Za one koji to možda još ne znaju, kratki uvod u impresivni pedigre ove serije. Autori Jonathan Nolan (brat poznatijeg Christopera) i Lisa Joy bazirali su Westworld na istoimenom solidnom znanstvenofantastičnom trileru iz 1973. redatelja i scenarista Michaela Crichtona. Lik poludjelog robotskog revolveraša kojeg u tom filmu tumači Yul Brynner namjerna je aluzija na njegovu ulogu u vesternu The Magnificent Seven. S druge strane, njegov je nemilosrdni i nezaustavljivi android iz Westworlda nadahnuo generaciju filmskih čudovišta – od Michaela Myersa u hororu Halloween Johna Carpentera do Terminatora Jamesa Camerona. Michael Crichton pak nikad nije zaboravio uspjeh svoje priče o futurističkom zabavnom parku u kojem podivljale atrakcije krenu ubijati turiste. Dva desetljeća kasnije napisao je Jurassic Park.

Film Westworld bio je dovoljno popularan da je 1976. godine uslijedio nastavak. Navodno daleko lošiji od prvog filma, Futureworld prati mladog i nadobudnog novinara (Peter Fonda) koji otkriva planove korporacije Delos – vlasnike Westworlda – da zamijeni vodeće političare robotskim dvojnicima kojima bi mogli upravljati. I dok je nastavak navodno u svakom pogledu lošiji od originala, njegov je utjecaj vidljiv na seriju u kojoj ne samo da se zamućuju granice između androida i ljudi, već se razotkriva i kako je čitava osobnost pojedinih likova puka iluzija.

Daleko najveća razlika između serije i filma jest što Westworld serija uvjerljivo stoji na strani androida. Ljudski su posjetitelji i tehničari parka uglavnom prikazani kao bezosjećajni psihopati opsjednuti seksom, nasiljem i moći. Pojedini androidi pak razvijaju svijest i sa stravom otkrivaju kako je njihova čitava stvarnost iluzija iza koje se kriju uznemirujuća, fantomska bića s neobjašnjivim moćima. U pitanju je skoro pa horor priča u stilu H. P. Lovecrafta ili Arthura Machena u kojoj ljudi poput nas postaju bogovi i čudovišta jednog umjetno stvorenog svijeta.

Upravo je taj uznemirujući prikaz rastuće svijesti androida o svijetu u kojem žive glavni razlog zašto me ova serija privlači. Mješavina je to paranoje i egzistencijalističkog užasa koja mi je skoro pa beskonačno fascinantna. Kada bi Westworld bila samo serija o pobuni robota protiv ljudi ili čak kada bi se samo bavila time može li umjetna inteligencija razviti svijest, bile bi to teme koje je znanstvena fantastika prežvakala na smrt u stotinu godina otkad je Karel Čapek napisao kazališnu dramu Rossumovi univerzální roboti. No, Westworld je serija usredotočena na perspektivu androida dok su ljudi redom sporedni likovi. Ta umjetna bića suočavaju se sa istim onim pitanjima koja već tisućljećima muče čovječanstvo. Što je to svijest? Što definira ljudskost? Postoji li slobodna volja? U kolikoj smo mjeri uopće sposobni uistinu percipirati stvarnost našeg svijeta i razumjeti ljude koji nas okružuju?

Usprkos svom seksu i nasilju – koji mi se, u usporedbi s ekscesima ranijih sezona serije Game of Thrones, zapravo čine prilično suzdržanim – Westworld priča iznenađujuće intelektualnu, pa čak i humanu priču. Apstraktnu, da, ali svejedno zanimljivu. Čak i ako nije na nivou omnibus serije kao što je Black Mirror, serija poput Westworlda svejedno ima svoju vrijednost. U svijetu u kojem filmskom i TV fantastikom dominiraju super junaci i urbani fantasy, Westworld nas podsjeća kako je znanstvena fantastika, uz akciju i uzbuđenja, također i žanr ideja koja se, kroz futurističke tehnologije i fiktivne situacije, bavi našom sadašnjošću. Lako mi je zamisliti kako će druga sezona biti fantastično putovanje u sazrijevanje umjetne inteligencije. Iako mogu zamisliti kako se Westworld gubi u jeftinim zagonetkama i eksplicitnim scenama, nadam se kako neću biti razočaran i kako će druga sezona nastaviti istraživati prirodu ljudskosti i druge teme čije nas preispitivanje čini, pa, ljudima.