Home / Pobjedničko djelo i finalisti SkON flash fiction natječaja

Pobjedničko djelo i finalisti SkON flash fiction natječaja

Pobjednica:

Dorotea Đurić

Prizvana

 Stvarno mi nije jasno što se dogodilo.

U jednom sam trenutku ustajala s kauča jer je bilo vrijeme da skinem masku protiv mitesera s lica, a u drugom sam stajala usred nepoznate mi prostorije, okružena svijećama i trima prozirnim bićima. Nekoliko smo trenutaka piljili jedni u druge, a onda smo zavrištali, oni su ustali i pobjegli iz sobe.

„Rekao sam vam da je prizivanje ljudi loša ideja!“ rekao je jedan prije nego što su zalupili vratima.

Spustila sam pogled i shvatila da stojim na jednoj od onih ploča koje sam vidjela u filmovima, onih za prizivanje duhova.

Polako sam se maknula s ploče i iskoračila iz kruga svijeća.

Zar sam umrla?

Ali kako, pa samo sam ustala s kauča!

Došla sam do vrata i htjela ih otvoriti ali ruka mi je samo prošla kroz kvaku. Bože dragi, što je ovo! Prošla sam kroz vrata poput duha. One trojice nije bilo na vidiku. Izašla sam van iz kuće, na mračnu ulicu. Sve su kuće izgledale jako staro i oronulo, a na drugoj sam strani ulice vidjela prozirna bića kako šetaju i razgovaraju, poput ljudi. Vidjela sam dva bića kako mi se približavaju pa sam im se htjela obratiti, ali oni su samo blenuli u mene prije nego što su zavrištali i pobjegli. Uskoro su svi obratili pozornost na mene, počeli vrištati i bježati. Sakrila sam se u kuću iz koje sam izašla. Ondje su me čekala ona trojica s križevima u rukama. Ispružili su ih prema meni kad sam ušla.

„Kakav je ovo izvrnuti svijet!“ viknula sam na njih.“Ljudi se boje duhova, a ne obrnuto!“

„O-o-op-prostite, gospođo čovjek. Mi smo se samo z-zezali!“

„Nismo znali da će stvarno netko doći“, rekao je drugi dok mu je križ drhtao u ruci.

„Ja želim…“ počela sam, ali u tom sam se trenutku opet našla u svojoj kući, ispred kauča.

Sjela sam, potpuno zbunjena, i shvatila da mi je crna maska još uvijek na licu.

 

Ana Jevtić Kos

Ispod obrva

Svaki put kad bi stizala s terenskog rada, radovao bih se kao malo dijete. Od prstiju do tjemena, kako bi ju stroj tkao, oči bi mi klizile uz tu tanku neonsku nit koja bi ju materijalizirala.

U tih 30 sekundi mogao sam zuriti u njene prste, trbuh, grudi, sve dok ne bi bilo njenih očiju da me uhvate u tome. Nisam želio da me vidi tako bespomoćno izgubljenog u svakoj čestici njenog bića.

Tajno sam uživao u tom senzualnom striptizu sve dok joj nisam dao prsten. Priznao sam da joj tijelo poznajem bolje no svoje, i da sam zbog nje odbio sve promocije. Cijeli moj posao bilo je pritiskanje gumba START i STOP, i ja sam ga radio samo zbog onih pola minute s njom.

Prsten je uzela, a već sljedeći dan u odaje ispratio ju je komodor. Pred vratima je pritisnula svoj iskrivljeni osmijeh na njegove usne, on ostavio otiske prstiju svud po njenoj uniformi.

* * *

 Ekran me je obavijestio da se pripremim za njenu teleportaciju. Vidio sam crveno, kao kroz krv, tresao se, poput vreće dijelova.

Stroj je počeo formirati njeno tijelo, dok sam se ja raspadao. Đonovi su već bili na mjestu, nit je išla dalje, više. Materijalizirali su joj se listovi, koščata koljena, butine uz koje je tuđa ruka klizila… slijedilo je toplo međunožje koje me se odreklo; trbuh na kojem sam znao držati glavu prije nego što je to on činio…  na njemu ruka sa prstenom kojim mi se obećala. Otkrile su joj se grudi, mrzio sam obje. Neonska struna je sada već bila pod njenim vratom. Na konzoli gumb s natpisom STOP rugao mi se.

Stvorile su se usne i vratile mi onu noć u um. Nit je išla dalje a… ona me nije smjela vidjeti kako plačem.

Ruka se spustila na gumb kao sjekira krvnika.

STOP

Njeno se skalpirano tijelo stropoštalo do đonova. Deset tehničara poletjelo je ka prelijepoj ženi kojoj je sada nedostajalo 15 centimetara s vrha.

 

Davor Šišović

Oglas

Prodajem pištolj sa srebrnim mecima, jednom korišten. Zvati iza ponoći.

 

Gabrijel Barišić

Bodul

– Scusi – ljubih sivo-zelenu ruku s prstenom dok sam ponizno klecao pred velikim gilom, g.Kominom, gazdom otoka.

* * *

 Konačno mi je bilo posjetiti onoga bez čijeg znanja se nije moglo ništa dogoditi na otoku. Uvedoše me i ja kleknuh i poljubih prsten.

– Dosta! – reče. – Sjedni preko puta mene.

Pojavi se konobar i gazda Komina naruči komad janjetine s drhtalicom od cvjetova ljubičice i umakom od danskog plavog.

– Kakvo zlo te je dovelo čak k meni? – upita me gazda Komina svojim razrokim žabljim pogledom kao da je car svijeta, a ne otoka. – Ako mi već ljudi ne dolaze u dobru – grohotno se nasmije okrećući se. Nasmijaše se i drugi koji su čuli.

– Znate, tražim svoju rođakinju koja je nestala prije tjedan dana… – zaplitao sam jezikom od straha.

– Kako se zove? – upita, i ja mu sve ispričah.

– Reci maloj da ona donese! – vikne kroz vrata kuhinje.

I pojavi se ona s gazdinim ručkom!

– Samo, vezana je jakim vuduom… – doda, osmijehnuvši se.

Ja se okrenuh i shvatih da su svi okolo zombiji.

 

Igor Pernar

TechNoir: Link

Koža joj djeluje gotovo umjetno dok korača ispod neonskih reklama. Njen odraz u staklenim izlozima nestaje u pravilnim intervalima. Refleksija stvarnog svijeta se gubi u bljesku reflektora. Hoda, između zaborava minulog dana i neminovnosti sutrašnjice. Noć je stanje uma, svi prolaznici se stapaju u istovjetnu prijeteću siluetu. Na rubu ponoći, nema osvrtanja. Ne postoji mir u svijetu koji ne spava. Ne postoje laki snovi za one koji prodaju pristup vlastitom umu. Preostaje samo nova doza Halcyona, kako bi ublažila mučninu stvarnosti.

Najstarija profesija u nekom novom svijetu. Bez fizičkog kontakta, neuralnim linkom ona prostituira svoju bit. Konekcija intenzivnija od ljubavi, intimnija od partnerstva. Impuls za impulsom, oni proživljavaju njena sjećanja, osjećaju tuđe zadovoljstvo i eksploatiraju tuđi sram. Djetinjstvo, skriveno poput dragulja u postelji od magle im je omiljena igračka, ta nevinost je razapeta pokvarenim mislima. Neuroprocesor radi prekovremeno, niti jedna misao ne ostaje skrivena. Nema tajni, potisnutih sjećanja i laži. Posve izložena pred potpunim strancem, ona svjedoči ostatcima njihovih života, izubljenim ambicijama i zabludama. Na neki način, vidi sebe u njima.

Po završetku neuralnog linka, njenim mislima još uvijek odjekuju perverzne želje, osjeća smrad njihovih osobnosti. Tehnologija nam je omogućila da postanemo intimniji no ikad prije, samo da bi postali još otuđeniji. Još jedan Halcyon, i misli postaju dovoljno mutne da ne predstavljaju daljnje naprezanje. Supstanca počinje djelovati i gađenje polako iščezne. U hladnoj postelji, sa sobom u sekvenciranje snova prenosi njihove memorijske engrame, zaostale u transferu. Večeras planira sanjati neki drugi život, ali ne želi se zavaravati. Ona to voli.

 

Kristina Birtić

Vrijeme za jelo

Stisnula sam nadgrobni spomenik pri čemu  mi je mjehurić na koži pukao, zagađujući ionako odvratan zrak. U meni je rasla glad. Nevjerojatna glad. Oko ulaza na groblje je zasjalo svjetlo. Ljudi. Zakoraknula sam prema njima, ali me slabost nagna da se savijem u čučanj. Slina mi je potekla na usta i vid mi se zamutio od suza. Ruka probije zemlju i uhvati me za zapešće. Ispod sebe začujem mukli glas: „Sakrij se dok ne odu.“

Probala sam se osloboditi kosturske ruke. Svjetlo je obasjavalo groblje prelazeći preko tamom ovijenih spomenika i križeva. Začudila sam se što ne njuše zrak. Kad bi to učinili, odmah bi me locirali po smradu koji se širio oko mene. Napokon su spustili sjekire i glasno si dovikivali: „Sve je čisto!“

„I ovdje!“

„Hvala Bogu da je ovo područje ostalo nezaraženo. Čujem da gradovi imaju gomilu problema sa zombijima.“

„Ma to je zbog planina. Kako bi virus uopće došao ovamo?“

Glasovi su se utišavali dok su se ljudi udaljavali niz stazu. Napokon je mršava plavkasta ruka pustila moju i iz tla se izvukao moj susjed. Željno sam ga pogledala. Tek su ga jučer sahranili i još je bio svjež. A ja tako gladna. Približila sam mu iskešene zube, ali me je udario po glavi. Govorio je jasno: „Selo ima više ljudi. Ljudi nemaju sjekire ako nas se ne boje. Sad idemo u selo.“

Nisam baš shvatila kakve veze imaju prve dvije rečenice, ali sam zadnju shvatila. Vrijeme je za jelo. 

 

Sanja Domenuš

Bilo jednom u svemiru…

U ruke je uzeo planetu Zemlju,  zagledao je sa svih strana i pažljivo složio pritiskajući rubove kao što se slaže tetrapak ambalaža. Tako složenu ubacio ju je u pripadajući spremnik za otpad.

Bog je počeo reciklirati!

Ponosan na svoje odgovorno ponašanje sa uživanjem se prepustio prizoru kojem se nije nazirao ni početak ni kraj.

 

Toni Lozančić

Nakon Flogistona

Oko njega svemir je eksplodirao, a onda se komprimirao u beskonačno sitnu točku. Vrišteći se probudio, grabeći rubove gravitacijskog ležaja. Povraćajući ostatke zadnjeg obroka, Ambasador se pitao je li uzrok mučnine nadsvjetlosna translacija ili ono što je u narednih deset ciklusa morao obaviti.

Nakon katastrofalnog poraza od Kiberdivova u orbiti Flogistona, nisu imali izbora osim potpisati bezuvjetnu predaju. Ugovor je uključivao klauzulu o povratku otetog biomaterijala. Ambasador je zalog za mirnu budućnost morao dostaviti na matični planet Divova, plavu kuglu toliko sličnu njegovom domu.

Umornim trzajem pipka isključi holografski prikaz, pročisti vokalnu cijev i počne uvježbavati govor za Zemaljske diplomate.

Web Statistics