Dark: jučer, danas, sutra u beskonačnoj petlji

Netflixova serija Dark započinje samoubojstvom vješanjem i nastavlja pričom o tajanstvenim nestancima i ubojstvima djece da bi, kada likovi otkriju putovanje kroz vrijeme, postala zbilja deprimirajuća.

Najavljujući ovu njemačku seriju, neki ju je marketinški mudrac usporedio s hit serijom Stranger Things. I to je istina, utoliko što se obje serije zbivaju u malom mjestu i sadrže fantastične elemente. Na isti način su Fićo i Ferrari isti jer, eto, oboje imaju motor, volan i kotače. No, tko god da je pogledao Dark očekujući nostalgičnu posvetu ranim filmovima Stevena Spielberga, vjerojatno se iznenadio kada je umjesto toga dobio vrlo europsku – i vrlo, vrlo sumornu – meditaciju o tome kako prošlost oblikuje i ograničava ljude čak i kada toga nisu svjesni.

Gradić Walden bio bi idilično mjestašce u ruralnoj Njemačkoj da ga ne nagrđuju dva detalja: golema nuklearna elektrana i neobjašnjivi nestanci i ubojstva djece svake 33 godine. Serija prati reakcije ove malene zajednice na najnovije zločine kroz četiri obitelji: Kahnwald, Nielsen, Doppler i Tiedemann. Michael Kahnwald (Sebastian Rudolph) slikar je čije samoubojstvo vidimo u prologu a koji za sobom ostavlja siromašnu udovicu Hannah (Maja Schöne) i sina Jonasa (Louis Hofmann). Ulrich Nielsen (Oliver Masucci) policijski je detektiv koji istražuje nestanak problematičnog srednjoškolca. Otac troje djece, Ulrich je u braku s Katharinom (Jördis Triebel), direktoricom škole koju je pohađao i nestali tinejdžer. Charlotte Doppler (Karoline Eichhorn) Ulrichova je šefica i supruga Jonasovog psihijatra Dr. Petera Dopplera (Stephan Kampwirth). Regina Tiedemann (Deborah Kaufmann) vlasnica je lokalnog hotela i supruga direktora nuklearne elektrane Aleksandera Tiedemanna (Peter Benedict), najmoćnijeg čovjeka u mjestu.

Ako vam sve ovo zvuči kao puno informacija, niste u krivu. Autori serije Baran bo Odar i Jantje Friese odvajaju dobre tri-četiri epizode – od njih deset – kako bi nam predstavili svoje likove i njihove međusobne odnose. I taman kada pomislite kako ste pohvatali tko je tko, s kime i kako, kadli se radnja iznenada prebaci iz ovoga u prošlo stoljeće a vi se sjetite kako je ovo serija o putovanju kroz vrijeme. U 1986. godini ne samo da upoznajemo nove likove već i mlađe verzije likova iz današnjeg doba. Do kraja sezone nakupi se tako po dvije ili čak tri verzije istih likova. Odar i Friese polako ali sigurno pletu kompleksnu mrežu likova, odnosa i događaja. Dodamo li tome odlične glumačke izvedbe i fantastičnu atmosferu, dobivamo seriju koja bi mi se, po svemu sudeći, trebala svidjeti.

Ali nije. I tu ćemo sad skrenuti s makadama mog ionako subjektivnog osvrta u šikaru osobnog ukusa.

Da je Dark samo smrtno ozbiljna serija, ne bih imao problema s njome. Na kraju krajeva, priča se ipak vrti oko otmica i ubojstava djece. No, Dark je uz to pretenciozna i emocionalno hladna serija koja svoje protagoniste pomiče u radnji kao šahovske figure, čak i ako to nema smisla za tog lika. Gledajući ju, stekao sam dojam kako njezini autori prečesto pribjegavaju narativnoj taktici koju sam zamrzio još u doba serije Lost. Likovi, naime, redovito ili skrivaju bitne informacije jedni od drugih bez obzira na to koliko su bliski ili pak odbijaju razmotriti ključne tragove čak i kada su im pred nosom. Možda najbolji primjer toga u Dark je Ulrich Nieslen koji kroz čitavu sezonu kao da zaboravlja da je policijski detektiv s ovlastima i znanjem koje bi njegovu istragu mogli uvelike olakšati. No, onda bi čitava sezona trajala upola kraće što, naravno, ne smijemo dopustiti.

Ovaj pristup postaje još očitiji jednom kada protagonisti serije krenu putovati kroz vrijeme. Podređivanjem uvjerljivosti radnje potrebama autora, Dark vrlo efikasno sprečava nastanak vremenskih paradoksa. U svakoj situaciji kada bi mogli promijeniti prošlost, vremenski putnici u seriji, htjeli-ne htjeli, postupe na način kojim će ju sačuvati. I tu nam Dark otkriva svoju glavnu tezu: u svemiru u kojem je vrijeme iluzija a prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istodobno, nema slobodne volje. Naši su postupci predodređeni a životi su nam oblikovani odlukama donesenima desetljećima prije našeg rođenja. Ubogi stanovnici Waldena zatočeni su u vremenskoj petlji i osuđeni su na to da zauvijek prolaze iste nesporazume, poniženja i patnje. U takvoj priči, negativac koji ubija djecu je skoro pa nepotreban. Pakao, to su drugi ljudi.

Kao i svi vi koji ovo čitate, odrastao sam u dijelu svijeta opsjednutom vlastitom prošlošću. Razlog za to je očit: prošlost je jeftina a budućnosti nemamo. Zbog toga naša generacija ne samo da živi u svijetu koji su oblikovali naši preci već je i prisiljena baviti se ne vlastitim problemima već povijesnim traumama ljudi od kojih mnogih više nema. Usprkos tome – ili baš zbog toga – odbijam prihvatiti ideju podređenja prošlosti i nepostojanja slobodne volje. A ako ne prihvatim tu temeljnu ideju serije Dark, moram odbaciti i njezin prikaz putovanja kroz vrijeme što pak automatski ruši i bilo kakvu uvjerljivost postupaka i ponašanja likova. I tako mi je moj subjektivni i dišpetski svjetonazor pokvario seriju. A eto.

Vjerujem kako će se mnogima Dark svidjeti. S dobrim razlogom, jer u pitanju je kompleksna, atmosferična serija čija je provokativna, sumorna i nadasve europska poruka otprilike 7000 kilometara udaljena od lažnog optimizma američke mainstream pop kulture. Dark završava cliffhangerom zbog kojeg me zanima što će se desiti u drugoj sezoni. No, s obzirom na gore spomenute razloge, nisam siguran imam li ju zaista volje i želje pogledati. Što se tiče vas ostalih, ionako vam je već predodređeno hoćete li pogledati Dark ili ne. Čemu se onda opirati?