Zaputite se na putovanje kroz vrijeme s genijalnom serijom 12 Majmuna

Jednom ili dvaput u dekadi, u moru raznih TV ostvarenja pojavi se serija koja je za koplje više i od one najbolje. Ta serija postaje ogromni hit s velikim brojem sezona, kultni naslov s ogromnom sljedbom fanova, glavna tema diskusija i online i offline, a u posljednjim godinama i morem mercha. Ne treba dugo da takav serijal postane simbol za studio, „ime“, a glumci postanu zvijezde s astronomskim honorarima. Nerijetko se poluči i spinoff. No zna se dogoditi, iako rijetko, da usprkos svojoj kvaliteti, odličnoj glumi i još boljem scenariju, takva serija ostane nepoznata. Upravo to se dogodilo s 12 Majmuna, odličnoj SF seriji za koju vjerojatno nikad niste čuli, koja je upravo završila emitiranje na Syfyju (i nekim čudom nije prijevremeno ukinuta). Serija je to koju se isplati gledati, koja će nagraditi uloženo vrijeme i pažnju, te pružiti jedno od najboljih SF iskustava koje smo imali prilike vidjeti u zadnjoj dekadi. A što je najbolje za potencijalnog gledatelja, ova serija s masom superlativa je nakon četiri sezone upravo došla do kraja i to nezamislivo dobrim finalom. Finalom koje ćete dugo pamtiti, i koje će, nadam se, drugi studiji uzeti kao primjer kako se završava kvalitetni serijal i kako se zaokružuje dobra priča.

Putovanje kroz vrijeme kakvo još niste vidjeli

Na početku treba napomenuti da sam seriji „12 Majmuna“ pristupio s dosta skepse. Ne zato jer sam mislio da je to još jedan u gotovo beskonačnom nizu reboota kultnih filmova iz devedesetih. Radnja „12 Majmuna“ je temeljena na odličnom istoimenu filmu Terrya Gilliama (koji je i sam prerada francuskog kratkog filma „Le Jetee“). I ne zato jer je „12 Majmuna“ od svih mogućih TV studija preuzeo upravo Syfy (!), koji je došao na zao glas (opravdano), kao studio koji rijetko uspije producirati dobar SF, samo da ga naprasno ugasi kad postane najzanimljivije. Moj glavni problem bio je u naočigled generičkoj priči, punoj „tima travel“ stereotipa. Jer u prvim epizodama činilo se da kreatori Terry Matalas i Travis Fickett (Nikita), nisu u stanju riješiti fascinantni i zahtjevan problem putovanja kroz vrijeme. U toj misiji nije im pomogao ni ograničeni budget, malena glumačka postava, kao i reciklaža lokacija i limitirani vizualni efekti. Tome valja pridodati izuzetno mračnu i depresivnu postapokaliptičnu atmosferu. Ali poput heroja iz serijala, veliki rizik i izazov s kojim su se kreatori i glumci suočili, male šanse za uspjeh, limitirani resursi i ograničeni manevarski prostor, pružio im je priliku da daju najbolje od sebe, kroz odličnu glumu i izvrsni world-building, te pretvore cijelu priču u jedno posebno iskustvo.

Isprva, radnja je jednostavna, i podsjeća na već viđenu time travel priču u kojoj glavni lik koristi vremenski stroj da spriječi da Zemlju zadesi apokalipsa. U ovom slučaju to je James Cole (Aaron Stanford),  čovjek iz bliske budućnosti, koji je iz 2043. poslan nazad kroz vrijeme, u 2015. godinu, da spasi doktoricu Cassandru Reilly (Amanda Schull), te spriječi moćnu i misterioznu organizaciju znanu kao 12 Majmuna u njihovom planu da pomoću smrtonosnog virusa unište svijet. No to je samo površina izuzetno kompleksne radnje. Gledanje „12 Majmuna“ može se usporediti s romanom, čija radnja tijekom čitanja postepeno evoluira u nešto potpuno drugačije, u jedno zaista zanimljivo iskustvo, koje malo tko može predvidjeti. Već u drugoj sezoni shvaćamo da je „12 Majmuna“ puno više od puke adaptacije svojih predložaka. Serija je to s vlastitom, izuzetno složenom i višeslojnom mitologijom, kompleksnim likovima koji se suočavaju s još kompleksnijim moralnim dilemama, i zaista zanimljivim konceptima ne samo znanstvene fantastike, već i ljudske prirode i morala. „12 Majmuna“ je možda temeljena na nekim stereotipima i tropama, ali ovo putovanje kroz vrijeme još niste vidjeli.

Initiate Splinter Sequence!

Jedan od najzanimljivijih elemenata „12 Majmuna“ je Splinter, vremenski stroj koji ima mogućnost prebaciti čovjeka u drugo vremensko razdoblje, i drugu lokaciju. Splinter nije običan stroj, već je i sam integralni dio radnje, a njegova kreacija vezana je uz velike žrtve i traume. Upravo je Splinter važno oružje naših heroja u borbi protiv misteriozne i zlosutne organizacije 12 Majmuna, i epidemije koja je na putu da uništi svijet. A kako radnja odmiče, i postaje jasno da je epidemija samo manji dio zavjere koja seže duboko u povijest, a zbog time-travel problematike i u budućnost, važnost Splintera samo će porasti.

No, unatoč zanimljivosti vremenskog stroja (kojeg ćete se nagledati) bez korisnika on je bezvrijedan. Najvažniji elemenat svake serije, pa tako i ove, jesu glumci. „12 Majmuna“ nije iznimka, i iako se isprva čini da će se likovi pogubiti u bezbrojnim vremenskim petljama, i mitologiji koja se proteže kroz stoljeća, neobični setting samo osnažuje malu, ali uvjerljivu skupinu likova. Tu su Cole i Cassie, herojski dvojac, čija nerijetko emotivna i turbulentna interakcija čini temelj radnje. Poput ostatka likova, ovo nisu klasični „dobri momci“. Cole je čovjek iz 2043., koji je, nakon što je epidemija prouzročila slom sistema, prisiljen na odrastanje i život u teškim uvijetima. Njegova suprotnost je Cassie, koju prvi put susrećemo u 2015. godini. Kao uspješna epidemiologinja u svijetu koji normalno funkcionira ona je isprva (razumljivo) šokirana Coleovom pričom, no ne treba dugo da postane njegov najvažniji saveznik i partner. No njena vjernost nije bezgranična. Kako sezone promiču, Cole i Cassie evoluiraju u realistične, i ne nužno plemenite likove, koji u nekim trenutcima postaju problem, a ne rješenje misterije. Upravo je ta (nerijetko emotivna i turbulentna) interakcija između ovo dvoje likova fokus radnje, dok, kako sezone odmiču, apokaliptička prijetnja čovječanstvu u svim vremenskim razdobljima postaje pozornica na kojoj se njihova veza razvija.

U njihovoj borbi protiv 12 Majmuna pomoći će im malena, ali živopisna skupina likova. Tu je majčinski lik, i Coleov mentor, briljantna znanstvenica Katarina Jones (Barbara Sukowa). Kao vođa Projekta Splinter, Katarina je usredotočena na spas čovječanstva, a da to postigne, spremna je na sve, bez obzira na posljedice. Cole je za nju isprva vojnik, čovjek čija je jedina svrha da ostvari njen plan, ali kako radnja protiče među njima se stvara iskreno prijateljstvo. Tu je i Coleov prijatelj iz djetinjstva Jose Ramse (Kirk Acevedo), čije će odluke natjerati Colea da stavi svoje ideje o obitelji i prijateljstvu na kušnju; kao i Deacon (Todd Stashwick), vođa razbojnika sa zanimljivim smislom za humor, čiji je razvoj lika jedan od najzanimljivih u seriji. Ali lik kojeg će gledatalji odmah zavoljetii je Jennifer (Emily Hampshire), mlada djevojka sa zanimljivim darom, koju srećemo kao pacijenta u ludnici. Jennifer je možda i jedan od najoriginalnijih likova viđenih na malim ekranima. Ona možda nije fokus radnje, ali njen dar, ili prokletstvo, mogućnost da „vidi“ i komunicira kroz vrijeme, čine je vrijednom članicom malog tima. Možda je teško shvatiti što se točno događa u njenom umu, no ne treba dugo da prihvatimo njenu prijateljsku narav, dobrodušnost, hrabrost, te pogotovo poseban i odličan smisao za humor. Tome pomažu brojne dobro postavljene reference iz pop-kulture, budući da je čine jednom od nas – geekova – i to na potpuno prirodan način. Samo treba pogledati njenu izvedbu „99 Luftballons“ u Parizu 20-ih (da dobro ste pročitali). Ili reference iz Zelde u srednjevjekovnom selu. U nekom boljem svijetu gdje je „12 Majmuna“ hit, Jennifer bi dobila vlastiti spinoff.

Što bi bila serija bez zlikovaca? „12 Majmuna“ nije podbacila ni u tom pogledu. Organizacija 12 Majmuna moćan je i snažan protivnik. Od njihove uloge u epidemiji, preko neograničenih financijskih resursa, do mogućnosti komunikacije s osobom znanom kao „Svjedok“, ova je organizacija stalno korak ispred Colea i družine, a njeni vođe, koje zbog spoilera nećemo spominjati, intrigantni su i zanimljivi likovi, fanatično vjerni velikom planu. Iako neće dobiti svoje meme, to su likovi koje ćete nesumnjivo dobro zapamtiti. A tu je i čitava plejada sporednih likova, od vođe vjerskog kulta do agenta FBI, s većim i manjim ulogama, u raznim vremenskim razdobljima koji će našem herojskom timu, ovisno o njihovoj odanosti, olakšavati i zagorčavati život. Naravno, budući da je ovo time-travel serijal, imati ćemo prilike vidjeti i naše heroje, kako se susreću sa samim sobom, ali u drukčijoj dobi. I svi će oni imati ulogu u ovoj ogromnoj slagalici, koja se proteže kroz stoljeća.

Preko mraka do svjetlosti

Osim glumaca, za uspjeh serije važna je i dobra priča, ali i to da ta priča slijedi pravila. Mnogi time-travel serijali (mislim na „Lost“), imaju problem da se ne drže pravila koja su postavljena u prijašnjim sezonama. Standardni time-travel elementi poput paradoksa, uzročnog efekta, ili efekta leptira, uzrokoju glavobolje scenaristima, i često razbijaju priču. No „12 Majmuna“ nema taj problem. Do četvrte sezone shvatiti ćete da vjerojatno nikad prije niste gledali ovako originalnu i dobro postavljenu radnju, u kojoj je sve planirano od samoga početka. „12 Majmuna“ ima izuzetno dobar scenarij, koji se u jednom trenutku pokazuje i u samoj seriji, na posebnoj „mapi vremena“. Ali ne u obliku ili slijedu koji bi očekivali. U svakom trenutku, serija prati ustanovljena pravila, i ne odskače od njih. Tako npr., dijalog koji se činio čudan u epizodi prve sezone, postaje od najveće važnosti pred kraj četvrte. A scena koja vas je rasplakala pri prvom gledanju, će to napraviti opet u finalu, ali iz potpuno drugačijeg razloga. Također, lik za kojega ste mislili da je od ogromne važnosti u prvim epizodama, kako radnja odmiče, izmijeniti će se, te ćete njegove pothvate i odluke gledati u drugačijem svijetlu. Ovo je priča koja je konzistentna kroz sve četiri sezone, i koja se mora pažljivo gledati, ali nagrade su naposljetku ogromne, kao i užitak.

A multidimenzionalni likovi, i različita vremenska razdoblja koje posjećuju, omogućuje kreatorima da se igraju stereotipima i razbijaju klišeje, a istovremeno povlače zabavne reference na pop-kulturu. Svijet iz 2043, pa i onaj budućnosti mračno je i depresivno mjesto, što je samo po sebi razumljivo, ako uzmemo u obzir razmjere apokaliptične epidemije, kao i gorih prijetnja ostacima čovječanstva. To naravno povlači svu silu moralnih dilema, od toga vrijedi li žrtvovati jednoga čovjeka da se spasi čitavo čovječanstvo, do toga na što je sve netko spreman da preživi. Tu je i pitanje vrijednosti kulture i civilizacije, kao i tanke granice između života i smrti. I ako ovo mogu zvučati kao klišeji, „12 Majmuna“, obrađuje ova i slična pitanja na zanimljiv i inovativan način, budući se rješenje traži i u nekoliko vremenskih razdoblja i linija. Posebno je zanimljiva subverzija pitanja o ubojstvu Hitlera, u epizodi u kojoj je to samo jedan sporedan element, nevezan za puno važniju slagalicu. Ali obrada teških moralnih i filozofskih pitanja ne spriječava scenariste i glumce da ubace malo humora i topline. Poslije svega, ljudi, ma u kako teškim uvjetima bili trebaju nešto da se nastave boriti. Naši heroji, unatoč svim problemima i razmiricama, i dalje vole jedni druge. Ta ljubav očituje se na svim razinama, i obiteljska, prijateljska, platonska, kao i romantična. A neki humoristični trenuci mogli bi natjerati gledatelje da pomisle: „Čekajte oni stvarno rade ovo u svom ovom beznađu?“.

Atmosfera je nešto lakša, i optimističnija u scenama smještenim u prošlosti, prije epidemije, što daje kreatorima mogućnost da se igraju s pojednim razdobljima. Tako naprimjer možemo uživati u prigodno izabranoj muzici iz 80-ih ili 90-ih, koja se tematski poklapa s radnjom u epizodi, ali i uživati u nekim čudnim ali izuzetno zabavnim momentima poput trena u kojem jedan od protagonista pjeva obradu Pink! „U + Ur Hand“ … ni manje ni više nego pred Adolfom Hitlerom! I što je najbolje, to odlično funkcionira! Jeniffer je trezor referenci pop-kulture, ali i ostali likovi citiraju filmove od „Dana nezavisnosti“ do „Star Warsa“. Ne fali ni elemenata horora, poput  jezive scene haluciniranja u „crvenoj šumi“, jednoj od najvažnijih lokacija, koja će mnogima ostati u sjećanju.

Naposljetku, „12 Majmuna“, je serija s vlastitim identitetom. Ambiciozno je i pametno ostvarenje, koje istovremeno može obraditi najdublje filozofske dileme, a s druge strane prikazati kako žena obučena u pripijenu kožnu jaknu u Wolfenstein stilu šmajserom kosi grupu njemačkih vojnika. Serija je to koja umije prikazati i najmračnije, ali najsvjetlije trenutke čovječanstva, i dati nam gotovo katarzičnu količinu emocija, ljubavi i tuge, bijesa i olakšanja, veselja i mržnje, i sve to u jednoj epizodi. Serija je to koja će nas odvesti od srednjovjekovnih idiličnih seoca do visokotehnološkog grada u dalekoj budućnosti, te nas onda odbaciti u okupiranu Francusku, da završi u hotelskom predvorju u epidemijom opustošenom New Yorku. A njeni protagonisti, iako će se suočiti s nezamislivim izazovima, nekako kroz sve to uspijevaju ostati konzistentni i prepoznatljivi. „12 Majmuna“, serija je koja poštuje gledatelje, i nagrađuje njihovu pažnju. Ali to je i serija koja će vam dati stupidne i lude trenutke, koji će vas natjerati da se upitate što to zaista gledate. Naposljetku, “12 Majmuna”, i njeni protagonisti nagraditi će vas sa jednim od najboljih finala u povijesti žanra. Sa krajem koji je logičan, ali nepredvidljiv, i koji će vas kada je jednom završite, natjerati na ponovno gledanje. 

Jer poslije svega, kraj je onakav kakav vi odaberete.