Recenzija filma Svjetski rat Z Marca Forstera

Svjetski rat Z je visokobudžetni B film. Ispravak, visokobudžetni loš B film. Nije mu bilo spasa od trenutka kada je zamišljen kao akcijski spektakl. Brooksov istoimeni roman po kojem je nastao je svojevrsna društveno-politička alegorija koju je bilo nemoguće pomiriti sa zahtjevima ljetnog blockbustera s ocjenom PG-13.

Zombiji su postali novi vampiri pa je bilo pitanje trenutka kada će neki od velikih filmskih studija kupiti prava za jedan od najprodavanijih zombi-horor romana. I pretvoriti ga u nešto negledljivo, rekli bi zlobnici.

Čak je i površnom čitatelju bilo jasno da bi se ekranizacije trebao uhvatiti netko ‘ko kuži materiju, netko ‘ko bi snimio svojevrsnu kvazi dokudramu. I možda bi to bio jako dobar film. No, u tome baš nema para, pogotovo ne za platiti Brada Pitta. Dugo su u Paramountu mozgali kako pomiriti nepomirljivo i smanjiti rizik od 125 milijuna dolara. Na kraju je scenarij doživio brojne transformacije i prepravljanja uključujući i prtljanje Damona Lindelofa, autor romana Max Brooks se javno ogradio od filma, ponovo se snimalo skoro 40 minuta i potrošilo u konačnici nešto manje od 200 milijuna dolara. Zarada na blagajnama? Nešto manje od 370 milijuna što će se podebljati prodajom diskova, ali film je ipak dobio oznaku flop. Zlobnici bi rekli, zasluženo.

Šit, zaboravio sam se. Naputak, dapače, zabrana je vrijedila u marketinškoj i promotivnoj fazi filma da se spominju zombiji. Ni glumci, ni režiser niti bilo tko drugi nije smio spominjati riječ na z jer ovdje nije riječ o ‘mrtvima’ već o zaraženim osobama koji nakon ugriza postaju bezumni i jako brzi divljaci u rušilačkom pohodu na one koji su zdravi. Htjelo se izbjeći neke konotacije, koje točno ne znam. Dakle, od sada na dalje ne spominjem riječ na z. Nije pristojno.

Svjetski rat Z je priča o zarazi koja od ljudi radi nešto kao z…. Dvanaestak sekundi nakon ugriza postaju i sami zaraženi i potom trče kao ludi prema prvoj žrtvi. Zaraza se brzo širi, Amerika i svijet gube bitku, civilizacija kakvu poznajemo propada. Brad Pitt kao bivši istražitelj UN-a u zamjenu za sigurnost svoje obitelji pristaje sudjelovati u traganju za izvorom zaraze, nultim pacijentom. Potraga ga spletom nesretnih okolnosti vodi uzduž i poprijeko svijeta, a zahvaljujući istančanom osjećaju opažanja dolazi do spoznaje kako pobijediti z…ove. I to je to više-manje.

Osim nekoliko spektakularnih scena velikih valova z…, ma ovo je besmisleno. Osim velikih masa ZOMBIJA koji to nisu, Svjetski rat Z je isprazan i bez neke suvisle poante. Polagane, grozne i pomalo groteskne figure zombija su one koje smrzavaju krv u žilama svojom pojavom i užas je u njihovom sporom i neminovnom približavanju. Svjetski rat Z to nema, a nudi kao zamjenu horde zombija na steroidima. U njima nema ni traga nekadašnje ljudskosti. Uz malo jeftine politike i tipiziranih reakcija, film je gotovo lišen osnovnih ljudskih emocija što je bi trebao biti preduvjet za horor. Ako ništa drugo želite vidjeti strah na svakom koraku, povremenu nemoć, bijes… Ništa od toga režiser Marc Forster nije pokazao na ekranu, osim bujica nekontroliranih i podivljalih tjelesa i ponešto panike. Čak i ako se SRZ gleda kao film katastrofe, ne dobivamo ništa više od CGI slika i akcijskih scena s glavnim junakom. Lišeni smo bilo kakvog odnosa raznih socioloških grupa naspram kataklizme. Priču režiser vodi linearno do svršetka (kao B film), do antiklimaksa bez žrtve uz koju bi suosjećali. I bez gotovo ijedne kapi krvi.

Na kraju je Svjetski rat Z još jedna od propuštenih (filmskih) prilika da se koristeći jedan popkulturni fenomen oštro progovori o velikim problemima koji danas opasno grizu svijet. Srećom, ta prilika i dalje postoji u ukoričenom obliku pa je na vama odluka. Možete uzeti knjigu Maxa Brooksa u ruke i zaboraviti film Marca Forstera.