Rogue One: Ovo nije Star Wars priča koju tražite

 

Da se odmah razumijemo, Imperij uzvraća udarac je i dalje najbolji film iz Star Wars univerzuma a Sila se budi najgori. Georgeove prikvele ne uzimam ozbiljno jer rađeni su s previše šećera u krvi omatorjelog jarca koji je ugušio svoje dijete težinom vlastitih frustracija. Doslovno si zamišljam Georga kako ulazi u Kraš i umjesto par odabranih slatkiša, kupi i pojede sve u dućanu, uključivo pultove, blagajnu i prodavačicu, bude mu zlo (sic!) pa zatim sve istovari pred kamerama. Rezultat: Tri kaleidoskopsko-šarena izbljuvka ali s potpisom.

Rogue One je pak nekakvo nedonošće iz Disneyevih hiperpogona koje služi za skupljanje socijalnih naknada od fanova (koji sada imaju djecu) željnih da se nadoknade sve one godine koje je George profućkao proizvodeći sve, od Star Wars pregača do Wooky kroksica, samo ne filmova. Disney se naravno neće odreći para od mrčendajza, no pametni su mikiji. Prvo će oživjeti (i proširiti) univerzum novom filmskom magijom, a kako nije izvedivo da proizvode godišnje po jednu Epizodu, domislili su se spinoffa nazvavši ih “antologijskim” pričama iz Zvjezdanih ratova. Prvorazredni marketing za, do sada, trećerazredni proizvod.

Počevši s 2015. Disney je krenuo u osvajanje svijeta svojom Silom. Regularne Epizode neparnim godinama, a antologijske priče parnim i tako do 2020. Nakon Rogue Onea, 2018. slijedi priča o Hanu, a potom još jedna nedefinirana 2020. (pričalo se o nešto o Boba Fettu, ali to su za sada samo naklapanja. Ako već hoće mlatit pare, a da ne potroše puno, mogli bi nakon filma o Hanu, snimiti isti takav, ali iz kuta Chewbacce). Uglavnom, kraj prosinca sljedećih je nekoliko godina rezerviran za Zvjezdane ratove i većina studija bježi sa svojim premijerama iz tog termina. Razumljivo.

Elem, Rogue One…

Film počinje bez udarnih Williamsovih fanfara, natpisa Star Wars i prepoznatljivog puzanja teksta prema dubini svemira kojeg je Lucas “posudio” od starog Flasha Gordona. Nakon svima dobro znanog natpisa (da piše na svahiliju znamo o čemu je riječ, kamoli ne na španjolskom): Hace mucho tiempo en una galaxia muy, muy lejana…. slijedi lijep kadar točkice šatla koji prolazi prstenove i spušta se na planet Lah’mu koji ćemo za potrebe ove recenzije zvati Island. Dakle, sleti šatl na Island koji izgleda kao Island. Sleti dobrih dva kilometra od jedine vidljive nastambe. U kući je pak strka. Tata se užurbano pakira, kćer sprema stvari, mama videofonira, tata govori nešto ozbiljno kćeri, kćer to razumije, tata ljubi i grli kćer (sve je puno ljubavi). Oni bježe. Ne. čekaj, bježe samo mama i kćer. Dolazi nekoliko crnih trupera i lik kojem na vjetru pleše bijeli plašt. Pješaće prema nastambi (pretpostavljam da je pilot šatla neki friški i nevješti lik pa nije mogao sletjeti bliže, no zato naši Imperijalci mogu dok hodaju ćaskati, lamentirati o sudbini galaksije i diviti se goluždravom pejzažu). Tata dočekuje Imperijalce, mama u pol bijega ostavlja kćer i vraća se nazad. Lik u bijelom se zove Krennic i ne vjeruje u bajku tate da živi kao farmer (na Islandu na kojem jedino možeš uzgajati zelenu travu) u tuzi nakon smrti žene. Kćer ode malo dalje uz planinu nakon što ju je ostavila mama, ali se odluči ipak i ona vratiti. Imperijalci krenu pretraživati kuću, a Krennic otkriva zašto je došao po tatu. Pos’o zapeo pa traži da se vrati njegov glavni inženjer (zašto ga je uopće pustio?). U to se iz trave pojavljuje mama (umrla žena) s nekakvim blasterom i ne dozvoljava da joj odvedu muža. Krennic kaže da ih sve vodi i da će im biti toplo i lijepo i imat će stan na vrhu nebodera s bazenom. Kćer je sada dovoljno blizu da iz trave vidi što se događa. Mami se luksuz ne sviđa. To je za nju zatvor (očigledno se Imperij ne voli, iako je dijete imalo lutku stormtroopera kojoj nije bila nit otkinuta glava nit počupane noge). Jasno ko dan, mamu upucaju, tata na koljenima tuguje (koje osvetu), kćer bježi, truperi je traže, ali zaboravili su skenere pa mogu samo koristit oči. U cijelom planinskom lancu koji se protežu u daljini brzo pronalaze spilju u koju se skrila kćer, ali poznato je da se kroz kacigu baš dobro ne vidi pa je ne nađu. Tatu odvedu, a kćer nakon nekog vremena pronalazi Šuma Whitaker i odvodi je na dugo putovanje… Uslijedi odlična glazbena varijacija Michaela Giacchina uz veliki natpis “Rogue One”, a sve moje nade da ću gledati suvisao film potonu.

Redatelj Gareth Edwards posjeduje određeni talent. Solidno je izrežirao brojne scene, naročito pretapanja iz širokokutnih svemirskih bitaka u one intimne na tlu. Da je radio sa suvislim scenarijem, možda imao potpuno odriješene ruke da realizira vlastitu viziju, priguši želju da se dodvori originalnoj trilogiji i ne napuni vlastiti film citatima iz tuđih, e možda bi onda snimio barem korektan film. Djelomično ga oslobađa krivnje činjenica da ono što je snimo, dobrim je dijelom na zahtjev Disneya prekrojio jedan od scenarista (i second unit director) Tony Gilroy. Mada sumnjam da je to toliko unazadilo film, premda to prekrajanje očigledno nije izvedeno kako spada jer u konačnici nedostaje barem desetak ključnih scena što bi primijetio svaki solidniji režiser.

Scenarij je od početka bio tanak. Uzeti jedan poznati djelić iz sage i razvući ga na dva sata bio bi zahtjevan i za scenariste većeg kova, kamoli ne za prosjeke kakvi su Gilroy i Weitz. Priču su osmislili John Knoll (o pripovjedanju očigledno nema pojima, ali je zato majstor specijalnih efeketa koji je uronjen u Star Warse još od Nove nade SE) i Gary Whitta, autor one velebne filmske sramote zvane Another Earth. Okej, možda sam preoštar. S obzirom na sve te talente Rogue One je mogao biti znatno gore iskustvo.

Rogue One je očigledno zamišljen kao ratni film (što je samo po sebi izazov za Star Wars svijet), znatno mračniji nego što je snimljen, a ispao je osrednji sa snažno izraženom partizanskom komponentom koja se patetično razlijeva u punoj širini svakog trećeg kadra. Imperij uzvraća udarac je taman dovoljno mračan za Star Wars bajku. Ne znam kome trebaju sada sve te smrti, bliskoistoku nalik razaranja i naglašeni realizam. Zato jer su originalni fanovi, sada odrasli pedesetogodišnjaci? Svijet se promijenio? Filmovi se rade za intelekutalno potkapacitirane osobe? Kakva je to glupost da se mora vidjeti sva grozota tiranije i stradavanja da bi vjerovali da je Imperij mračna tvorevina. Tim pristupom je ugušena mašta jer strahote koje smo zamišljali (kao kada Vader muči Hana) su bile daleko gore od sada golo prikazanih. Pogotovo kada vidimo da su stormtrooperi i dalje idioti koji ne mogu ništa pogoditi iz daljine pa se moraju kung-fu liku približiti da bi ih ovaj mogao klepiti štapom. Oklop im očigledno ne podnosi ni udarce šibom.

Inače je problem suvremenih blokbastera da se sve mora prikazati. Dio filmskog jezika je i ono što se ne vidi. Upravo izostavljanjem je moguće postići snažniji efekt. Jer grozote i strah su u mraku koji ne vidimo, a ne u kliničkom prikazivanju. To zna svaki dobar horor režiser.

Jednako krivi je pristup i kod nijansiranja pobunjenika. Neke odluke određenih likova trebale bi nas uvjeriti da pobunjenici nisu tamo neki čistunci i da će i oni zbog većeg dobra odraditi neko omanje zlo. Već viđeno. Han Solo je u svoj svojoj punini sivkasti lik (Han Shot First!), a Leia je svjesno lagala o bazi Alijanse što je dovelo do uništenja Alderaana. Niti jedna scena u Rogue Oneu nije tako teška, niti jedna smrt tako tragična, kao što je to trenutak kada Obi-Wan osjeti poremećaj u Sili i iznenadno utihnuće miljuna glasova jedne uništene planete. Tako se to radi u Star Warsima. Ovako kako je to napravljeno u Rogue Oneu radilo se u partizanskim kaubojštinama koji su u videotekama išli na police do pornića. Time su Star Warsi kao bajka s poukom potpuno dekonstruirani ostavivši iza sebe samo svjetlucavu ambalažu kojoj više ne treba prepoznatljiva poruka A long time ago…

Rogue One je trebao ispričati priču o junacima koji su se domogli nacrta Zvijezde smrti, a ispao je jurnjava s prokletim planovima u prvom planu. Trebao je biti originalno putovanje s poznatim krajem, a ispao je transportiranje s jednog mjesta na drugo s otužno patetičnim finalom. Mora se biti na sto mjesta, ubacivati prepoznatljive trope. To ubrzo postaje zamorno, a likovi klišeizirane marionete. I onda kada dođe do nekog zanimljivog skoka u karakteru, to djeluje toliko usiljeno i nagurano, više izazvano minutažom filma nego dinamikom u razvoju lika.

Većina likova ne stoji na vlastitim nogama već su viđene imitacije, a kemija među njima je toliko razvodnjena i plaha, kao da su se scenaristi bojali da ne naruše nekom originalnom dosjetku prepoznatljivi obrazac. Pandani prema ostatku sage su toliko isforsirani da bodu u oči, a nisu ni približno niti simpatični niti originalni.

Pogotovo negativac. Krennic je po stoti put klišeizirano podcijenjeni negativac koji je uz Vadera i digitalno oživljenog Granda Moffa Tarkina potpuno nepotreban. Krennic je trifrtalj bezveznjak. Umjesto moćnog negativca proizvedena je mehanička lutka na navijanje koju fabula nasilno i neprirodno razvlači kroz film, pogotovo uz prisutnog Vadera. Vaderovo pak divljaštvo na kraju filma je još jedna nepotrebna ekshibicija. Ne treba nam Darthovo mlaćenje pobunjenika da bi znali da je opak. Pa taj je lik još u mladim danima pobio djecu i pojeo za doručak brdo jedija. Njegova je moć u samoj pojavi i dubokom glasu. Sve oko sebe može podaviti pogledom, a svjetlosnu sablju će upogonit samo onda kada izazov ima smisla – protiv svog učitelja, a zatim protiv sina. Možda se sjećate, on zrake iz blastera odbija rukama.

Prema najavama ova Priča iz Star Warsa je trebala biti nešto sasvim novo, drukčije, a ispala je repriza u slomljenom ogledalu već viđenog materijala. Ništa revolucionarno, ništa odmaknuto od glavnog toka, baš ništa posebno Rogue One nije donio u Star Wars svijet, osim naglaska na već viđenom i želji da se dodvori originalu s brdom gluposti, od ubacivanja sporednih likova koji rade istu stvar u nekom drugom flimu, gotovo istih situacija i razrješenja do vizuala koji nasilno kopira nivo detalja kakav je bio u Epizodi IV.

Manjak topline i vizualnog humora (što čak ni povremene iskrice K-2SO-a nisu uspjele nadomjestiti) čine Rogue One najmanje Star Wars filmom od svih.

U silnoj želji da bude nešto drukčije, film kontinuirano potkopava vlastitu mehaniku hineći da se želi baviti likovima, da bi sve sveo na obezglavljenu pucačinu. Zbog toga je film gotovo nepotreban u svojoj narativnoj formi. Služi više kao nostalgični album sa sličicama za već postojeće likove (koji s lakoćom uguše sve oko sebe). Na kraju bude toliko opterećen nasljeđem da se silovito nabije u Novu nadu. Neizostavno je onda pitanje što film nije neka 3.99 epizoda već tamo nešto antologijsko.

U konačnici jedino što sam uspio saznati je da su pobunjenički inženjeri relativno glupi jer nisu uspjeli sami pronaći slabe točke Zvijezde smrti (a ja glup im vjerovao sve ove godine od 1979.) već je zapravo ahilovu petu ugradio Imperijin Werner von Braun (shvativši valjda da svemirska lopta ne služi za uvođenje mira u Galaksiji već drobljenu pobunjenika).

Ako je Rogue One, kako čitam, uspio biti nerdi, onda nešto ne valja s nerdomom. Pretjerana opsjednutost easter eggovima od filma je napravila monotonu arkadnu igru sa sjajnim glazbenim varijacija Micahela Giacchina na Williamsove predloške. Usputna vježbica za razgibavanje Star Wars mišića dostatna za neki drinking game i ništa više.

Došao sam u napast ismijavat se s cijelom tom paradom od početka do odjavne špice, ali bojim se da ću povrijediti istančane osjećaje fanova i priuštiti si odgovaranje na brdo komentara. Zato za kraj samo ovo:

“Rogue one 2 – Antologijska priča iz Zvjezdanih ratova” o mnogo umrlih Bothanaca koji su pribavili informacije o novoj Zvijezdi smrti. Oh, Hollywoode, molim te daj da to napiše Lindeloff s Kurtzmanom i Orcijem, a da režira Bay.

Ako mi ispuniš tu želju Hollywoode, sigurno sam na premijeri i gledam iz prvog reda sa zamagljenim 3D naočalama i kolutam očima.